FOTOPIS: Posjetili smo Tiranu, grad na prijelomu između krajnosti

Od centra prema periferiji, grad se agresivno razvija u pravu modernu metropolu i mjestimično više podsjeća na Bruxelles nego na bilo koji balkanski grad. Ipak, kada se zagrebe pozlaćena površina, otkrivaju se relike prošlosti – neugledne zgrade sa zagaslim fasadama iz komunističkog i tranzicijskog perioda, kao i duboki infrastrukturni problemi koji su pratili grad kroz modernu historiju.

Kontrasti su vidljivi na svakom koraku. Između luksuznih višespratnica vire stare zgrade čije fasade pamte drugu epohu, a na periferiji dominira niskogradnja koja izgleda prilično trošno. Službeno, u Tirani živi oko 600.000 ljudi, ali gotovo svako sa kim sam razgovarao tvrdi da je taj broj znatno veći. U samom centru primjetna je kultura "bijesnih" auta i ljudi željnih da ih pokažu.

Bulevari u centru su široki i puni života. Ulice su čiste i uredne, turista ima dosta – i individualnih putnika i organiziranih grupa. Na ulicama je prisutan mali broj pasa lutalica koji su čipovani, ali izgledaju izgladnjelo. Zanimljivo je da tokom cijelog boravka nisam vidio nijednu mačku. Grad je relativno mlad i nema previše starih znamenitosti ali one koje postoje svakako zavređuju pažnju.

Stariji dio grada je Pazari i Ri, stara osmanska tržnica do koje se dolazi ugodnom šetnicom zvanom Pedestriana, oivičenom restoranima i kafićima. Pazar je jedini predjel u kojem je sačuvan dašak osmanske arhitekture, a najzanimljiviji su upravo predmeti na štandovima – šarolika mješavina antikviteta, suvenira i svakodnevnih sitnica. Uz šetnicu se nalazi i stari dvorac od kojeg je ostao samo jedan zid.

U užem centru pažnju odmah privlači Piramida Tirane, impozantna i pomalo mračna brutalistička građevina, nekadašnji muzej diktatora Envera Hoxhe, a danas konferencijska sala i neobična turistička atrakcija.

Duh Hoxhinog režima i danas lebdi nad gradom, a neke od najzanimljivijih atrakcija direktno su vezane uz njegovu vladavinu. Jedna od njih je Kuća lišća, nekadašnje sjedište tajne službe Sigurimi – nisam ušao zbog ograničenja fotografisanja eksponata, što me je odvratilo od posjete. Drugačiji su utisci ostavili muzeji Bunkart i Bunkart 2, koji zavređuju posebnu pažnju i o kojima možete pročitati više u priloženom tekstu.

Bunkart 2"Čudovište diktature" – Bunker pretvoren u muzej brutalnosti komunističkog režima

Ugostiteljska ponuda u centru je bogata, možda čak i pretjerano. Lokali su mnogobrojni, uredni i vizualno privlačni, a sadržaja ima toliko da izbor zna biti naporan. Jedna stvar koju sam primijetio – i koja me je blago iznenadila – jeste da su ljudi poprilično rezervisani, čak do granice hladnoće. Moguće je da je to samo individualni dojam, ali svakako se razlikuje od topline kakvu znamo susresti u susjednim balkanskim zemljama.

Na ulicama je konstantno gužva, i u doba dana kada to ne biste očekivali. Stanovnici djeluju apsolutno naviknutno na saobraćajni haos – i uprkos svemu, skoro da se ne čuje trubljenje. Parkovi su prostrani, sređeni i zelenila ima napretek. Klima je čudna mješavina mediteranskog i kontinentalnog, flora je raznovrsna, a vrijeme se lako mijenja – kratkotrajni pljuskovi su česta pojava. Policija je jako prisutna na ulicama i Tirana se smatra jednim od najsigurnijih glavnih gradova.

Neposredno pred let uputio sam se prema vještačkom jezeru i luksuznom naselju Lake View Residences – kompleksu koji sam u glavi odmah nazvao "Tirana na vodi". Za pravo iskustvo zakinuo me nemilosrdni sat, ali i ono što sam uspio vidjeti iz prevoza ostavilo je utisak. Zdanja pozicionirana tik uz jezero i prostrani park izgledaju gotovo nestvarno – luksuz koji kao da pripada drugom gradu, ili barem drugom dijelu ove priče o krajnostima.

Sve u svemu, Tirana je grad koji bih volio posjetiti ponovo. Ne nudeći previše klasičnih znamenitosti, odlučno je okrenuta ka budućnosti – bujica urbanog razvoja iz centra polako, ali sigurno guta sve ono zastarjelo i dotrajalo. Zanima me šta bi me dočekalo da se u albanski glavni grad vratim za godinu-dvije.