Ove rečenice trebaju dječaku u razvoju, emotivna inteligencija počinje kod kuće

Ako želimo odgajati generacije muškaraca koji će znati prepoznati i izraziti vlastite emocije, ali i graditi zdrave odnose s drugima, važno je da kod kuće slušaju poruke koje potiču otvorenost, empatiju i odgovornost.

Uz određeni pristup stvari postaju mnogo lakše.

Neke od najjednostavnijih rečenica mogu imati mnogo veći značaj nego što se na prvi pogled čini.

„Kako ti je prošao dan?“

Pitanje o tome kako je dječak proveo dan otvara prostor za razgovor o njegovim iskustvima, mislima i osjećajima. Roditeljima omogućava da bolje razumiju šta se događa u njegovom životu, dok dijete uči da je razgovor o emocijama nešto sasvim prirodno.

Kada zna da će ga roditelj saslušati bez osuđivanja, dječak će se lakše otvoriti i govoriti o onome što ga raduje, ali i o onome što ga muči.

„Ispričaj mi sve o tome.“

Dječaci, baš kao i odrasli, imaju teme koje ih posebno zanimaju. Bilo da je riječ o školi, sportu, tehnologiji ili nekoj drugoj aktivnosti, važno je pokazati interes za ono što njima nešto znači.

Kada roditelj pažljivo sluša i potiče dijete da nastavi govoriti, šalje mu poruku da su njegovi interesi važni. Takav pristup može pomoći u razvijanju samopouzdanja i sposobnosti povezivanja s drugima.

„To nije bilo lijepo od tebe.“

Odgoj podrazumijeva i postavljanje granica. Dječaci trebaju naučiti da njihovi postupci imaju posljedice i da mogu utjecati na osjećaje i život drugih ljudi.

Ukazivanje na neprihvatljivo ponašanje ne znači ponižavanje djeteta, već mu daje priliku da razumije šta je uradilo pogrešno, preuzme odgovornost i nauči kako se ubuduće može ponašati drugačije.

„Izvini, nisam to trebao uraditi.“

Roditelji također griješe. Umor, stres ili nervoza ponekad mogu dovesti do toga da nenamjerno povrijede dijete.

Kada roditelj prizna vlastitu grešku i izvini se, dječaku pokazuje da izvinjenje nije znak slabosti. Naprotiv, tako uči da je odgovornost za vlastite postupke važna bez obzira na godine ili autoritet.

Djeca u velikoj mjeri uče posmatrajući odrasle. Ako vide da roditelj zna priznati grešku, veća je vjerovatnoća da će i sami razviti tu naviku.

„Tako se ne razgovara o djevojčicama.“

Odnos prema djevojčicama i ženama također se oblikuje od najranije dobi. Dječaci često slušaju kako drugi govore o ženama i mogu usvojiti stav da je omalovažavanje ili neprimjeren govor nešto normalno.

Zato je važno jasno postaviti granice i objasniti im da vrijeđanje, ponižavanje ili svođenje djevojčica i žena na njihove fizičke osobine nije prihvatljivo. Na taj način razvijaju poštovanje prema drugima, ali i bolju svijest o vlastitom ponašanju.

„Ne zaboravi reći hvala.“

Zahvalnost je jednostavan, ali važan dio svakodnevne komunikacije. Kada roditelji dječake podsjećaju da kažu „hvala“, uče ih da cijene trud, pažnju i vrijeme koje drugi ljudi ulažu u njih.

S vremenom zahvalnost postaje prirodan dio njihovog odnosa prema ljudima i pomaže im da bolje prepoznaju vrijednost onoga što imaju i dobijaju od drugih.

„Uvijek ću te saslušati.“

Dječaku je važno znati da se može obratiti roditelju i onda kada postane stariji i samostalniji. Poruka da će uvijek biti saslušan stvara osjećaj sigurnosti i povjerenja.

Takav odnos može mu pomoći da ne potiskuje probleme samo zato što smatra da bi „trebao biti jak“. Umjesto toga, uči da traženje podrške nije slabost i da je sasvim u redu razgovarati o onome što ga opterećuje.