"Digitalna književnost i videoigre" jedna je od najvažnijih knjiga objavljenih na Balkanu

Razumijevanje video igara u BiH, ali i na Balkanu općenite, često je obavijeno negativnim mišljenjima i nepoznavanjem same materije. Industrija koja se u svijetu samo s ekonomskog aspekta razvila do astronomskih razina te donosi više novca od filmske i muzičke industrije zajedno na našim prostorima se nerijetko smatra bezumnom zabavom za djecu. Ovakvo shvatanje video igara dovelo je i do mnogo težih oblika percipiranja video igara koje u sociološkom kontekstu sprječavaju bilo kakav razvoj ove industrije, a pred gaming publiku stavlja veliku barijeru.

Upravo je ovo kontekst i okruženje u kojem nam je Zlatko Bukač predstavio svoju knjigu „Digitalna književnost i videoigre“. Knjiga objavljena u izdanju AGM-a jedan je od rijetkih doprinosa ne samo razumijevanju video igara i njihovog uporišta u kulturi, već i odnosu sa književnošću, obrazovanjem, novinarstvom, tehnologijom. Njegovo dugogodišnje iskustvo u ovim naučnim disciplinama stvorilo je plodno tlo za jednu ozbiljnu studiju prilagođenu ljubiteljima i književnosti i video igara, ali i svim onima koji zapravo žele znati zašto je gamifikacija, odnosno upliv gaminga u svakodnevnicu mnogo više od same „zabave“.

Između digitalnog i čitatelja

Riječ „digitalno“ se na našim prostorima često izgovara sa određenim prizvukom mistifikacije i nečega neprirodno ružnog. Književno-umjetnička zajednica također nije otporna na ove (neutemeljene) pretpostavke. Tu neutemeljenost upravo Bukač pokazuje na reprezentativnim primjerima digitalne književnosti koji, može se reći i uspješno, uspijevaju povezati „digitalno“ s književnim aspektima. Ovaj put možda računajući na čitatelje više nego ikad ranije. Drugim riječima, upliv „digitalnog“ u književne tokove donio je nove prostore za izražavanje i oblikovanje narativa koji će čitatelje angažovati i na drugačijem nivou.

Upravo je ovo razmišljanje o čitatelju ono što digitalnu književnost povezuje s video igrama. One nisu kompletne bez čitatelja/igrača. Naravno, neću reći da pisci ranije nisu razmišljali o čitatelju. Umberto Eco, koji mi je jedan od najdražih pisaca i koji bi se naljutio zbog ovoga, svojevremeno je pisao kako se piše zamišljajući nekakvog čitatelja. To je u njegovim očima bio idealni čitatelj s kojim djelo po završetku pisanja uspostavlja dijalog. Autor je isključen čim je djelo gotovo. Digitalna književnost i video igre ovdje zapravo ne mogu isključiti autora, jer autor u ovim tvorevinama nije jedan. One nastaju na sinhronizaciji umova koje čine pisci, programeri, grafički dizajneri, režiseri, muzičari. Čitava jedna orkestralna radnja kreatora koji stvaraju djelo koje često nadilazi samu sferu kreatora i konzumenta. Jedan od najvažnijih elemenata koji to čini je pitanje izbora koje činimo prilikom čitanja/igranja. Oni nekada u većoj ili manjoj mjeri utiču na to kako će se priča razviti i u kojem smjeru će nas odvesti.

Temelji za budućnost

Bukač nas u svojoj studiji provodi kroz nekoliko distinktivno, ali međusobno povezanih, poglavlja u kojima predstavlja mehanike digitalne književnosti i video igara. Kao neko ko kao i Bukač potiče iz istih obrazovnih i poslovnih grana sa dugogodišnjim gaming iskustvom, s iznimnim sam zadovoljstvom čitao njegovo detaljno seciranje ovih djelatnosti. I nije to zadovoljstvo izazvano poznavanjem terminologije, naslova i materije. Štaviše, suprotno je tome. Zadovoljstvo izaziva spoznaja o novim načinima razmišljanja, sagledavanje umjetnosti kroz malo drugačiju prizmu i poruka, možda ne direktno autorova, ali ona koja lebdi nad ovim djelom je da umjetnost (i to ona kvalitativna umjetnost) i te kako može biti finansijski isplativa bez da izgubi svoj identitet i kulturološki značaj. U moru takvih primjera koji ćete naći u Bukačevoj knjizi možda jedan od najznačajnijih jeste projekat koji je radio u suradnji sa Narodnim muzejem u Zadru. Njihov projekat probudio je kod mlađih interes i želju za otkrivanjem historije, arheologije i drugih srodnih nauka. A ko kaže da digitalna književnost i video igre to isto ne mogu učiniti i kod odraslih?

Nažalost, Bukač unatoč svojoj želji nije mogao predstaviti čitavu historiografsko-teorijsku postavku digitalne književnosti i video igara. Ali unatoč tome postavio je odlične temelje za neka buduća istraživanja i analize (i ne samo njegove). Zapravo u potonjem se krije možda i najveća snaga ove knjige. Ona u samom startu računa na raznoliku čitalačku publiku i nikoga ne ostavlja na cjedilu. Nekoga će možda uvući u svijet video igara, nekome će proširiti vidike, nekome će dati nove ideje (znam da meni jeste nekoliko). No, ono što je najvažnije, Bukač s ovom knjigom, na ovaj ili onaj način, video igre uključuje u akademsku zajednicu (gdje im je i mjesto). Prvenstveno u Hrvatskoj, a zatim i šire na Balkanu. Time će industriji video igara omogućiti da konačno upliva u kulturološko podneblje ovih prostora na institucionalnom nivou. Na prostoru na kojem već 30 godina svakako ostavlja uticaj.