Zašto trebate čitati Terryja Pratchetta, pisca koji je razumio ljude bolje od filozofa

A.B. |
Iako ga mnogi svrstavaju među autore fantastike, Terry Pratchett kroz svoje romane otvara pitanja moći, pravde, religije, društvenih nejednakosti i ljudske prirode, spajajući britki humor s ozbiljnim idejama
Dodajte Oslobodjenje.ba u omiljene izvore na Google-uPostoje pisci koje čitamo zbog priče, postoje oni koje čitamo zbog jezika, a postoje i rijetki autori kod kojih se humor, filozofija, društvena kritika i književna vještina spajaju u gotovo savršenu cjelinu. Terry Pratchett pripada upravo toj posljednjoj skupini. Iako je decenijama bio jedan od najčitanijih britanskih autora, njegova književna vrijednost često je ostajala u sjeni etikete „fantastične književnosti“, kao da su vještice, patuljci, zmajevi i antropomorfizirana Smrt prepreka ozbiljnoj književnosti, a ne njen legitimni izraz. To je, međutim, jedna od najvećih zabluda savremene književne kritike.
Pratchett je autor koji je uspio uraditi nešto što uspijeva vrlo malom broju pisaca: istovremeno zabavljati i podučavati. Njegovi romani djeluju kao lagano štivo, pune stranice dosjetki, apsurda i komičnih situacija, ali ispod površine kriju ozbiljna pitanja o prirodi moći, religije, ekonomije, identiteta, smrti i ljudske odgovornosti. Dok mnogi autori filozofska pitanja predstavljaju kroz teške rasprave i složene narative, Pratchett ih pretvara u priče koje čitatelja nasmiju, a zatim ga natjeraju da zastane i razmisli.
U tome se krije njegova najveća umjetnička snaga. Njegov najpoznatiji književni univerzum, Disksvijet, na prvi pogled djeluje kao parodija klasične fantastike. To je svijet koji počiva na leđima četiri slona, a oni stoje na oklopu džinovske kornjače koja plovi svemirom. Već sama premisa sugerira da autor ne očekuje da ga čitatelj shvati previše ozbiljno. Ipak, upravo u toj prividnoj neozbiljnosti nastaje prostor za izuzetno preciznu analizu ljudskog društva.
Pratchett nije pisao o čarobnjacima zato što ga je zanimala magija. Pisao je o čarobnjacima kako bi govorio o birokratiji. Nije stvarao vještice zato što ga je fascinirao folklor, nego zato što su mu one omogućavale da govori o autoritetu, odgovornosti i moralnim izborima. Njegovi vampiri, patuljci i trolovi nisu fantastična bića u klasičnom smislu riječi; oni su metafore za stvarne društvene grupe, stvarne sukobe i stvarne ljudske slabosti.
U tom smislu Pratchett pripada tradiciji velikih satiričara. Njegovo književno srodstvo možda je bliže Jonathanu Swiftu, Charlesu Dickensu ili Georgeu Orwellu nego većini autora fantastike s kojima ga knjižare rutinski svrstavaju na iste police.
Posebno mjesto u njegovom opusu zauzima odnos prema moći. Malo je savremenih pisaca koji su tako dosljedno ismijavali političku glupost, institucionalnu aroganciju i društvene nepravde. Njegovi junaci rijetko su heroji u tradicionalnom smislu. To nisu odabrani ratnici predodređeni da spase svijet. Naprotiv, najčešće su to umorni policajci, tvrdoglave starice, nesigurni mladići ili ljudi koji bi najradije izbjegli svaku avanturu.
Ali upravo u tome leži Pratchettova vizija ljudskosti. Njegovi likovi nisu veliki zato što posjeduju moć. Veliki su zato što, uprkos vlastitim manama, pokušavaju učiniti ono što je ispravno. Lik Sama Vimesa, zapovjednika gradske straže Ank-Morporka, vjerovatno je jedan od najvažnijih moralnih likova moderne popularne književnosti. Vimes nije idealista. On je ciničan, često ogorčen i duboko svjestan ljudskih slabosti. Upravo zato njegova borba za pravdu djeluje uvjerljivo. Kada govori o siromaštvu, klasnim razlikama ili zloupotrebi moći, Pratchett kroz njega iznosi neke od najpreciznijih društvenih opservacija savremene književnosti.
S druge strane, lik Bake Weatherwax pokazuje da autor nikada nije vjerovao u jednostavne podjele na dobro i zlo. Njena najveća moć nije magija nego sposobnost da razumije ljude. U svijetu koji sve češće traži jednostavne odgovore, Pratchettovi likovi podsjećaju da moralnost nije pitanje ideologije nego svakodnevnih odluka.
Možda je upravo zato njegovo djelo danas važnije nego u vrijeme kada je nastajalo. U eri društvenih mreža, političke polarizacije i umjetne inteligencije, Pratchettovi romani djeluju iznenađujuće savremeno. Njegove priče o manipulaciji informacijama, kolektivnim zabludama, ekonomskim nejednakostima i moći narativa zvuče kao komentari današnjeg svijeta, iako su napisane prije nekoliko decenija.
Čitati Terryja Pratchetta ne znači samo čitati zabavne romane. To znači učiti kako prepoznati apsurd stvarnosti. To znači razumjeti da humor nije bijeg od ozbiljnih tema, nego jedan od najefikasnijih načina suočavanja s njima. A to je, na kraju, ono što razlikuje velike pisce od popularnih pisaca. Pratchett je uspio biti oboje.

Komentari (0)
Nema komentara
Budite prvi koji će komentarisati ovaj članak.