Šest stvarnih mjesta iz kultnih horor knjiga koja zapravo možete posjetiti

Prazan hotel uoči zimskog zatvaranja, ruševni dvorac na škotskoj obali i kuća čiji su stanari tvrdili da ih progone natprirodne sile postali su dio historije horor književnosti. Iza pojedinih zastrašujućih mjesta iz knjiga stoje stvarne građevine i naselja, iako su njihove veze s književnim djelima ponegdje potvrđene, a drugdje ostale predmet nagađanja.

Dok su imanje Bly iz „Okretaja zavrtnja“ Henryja Jamesa iz 1898. godine i Castle Rock u Maineu, u kojem se odvijaju brojne priče Stephena Kinga, potpuno izmišljeni, druga odredišta čitaoci mogu vidjeti i uživo, piše mentalfloss.com.

Drakulin dvorac možda treba tražiti u Škotskoj

Rumunski Bran često se predstavlja kao Drakulin dvorac, ali nema dokaza da je Bram Stoker uopće znao za tu tvrđavu. Postoji mogućnost da je vidio njenu ilustraciju u knjizi Charlesa Bonera „Transylvania: Its Product and Its People“ iz 1865. godine, no kao vjerovatniji izvor inspiracije navodi se škotski dvorac Slains.

Stoker i njegova supruga Florence redovno su provodili jednomjesečne odmore u Aberdeenshireu, na istočnoj obali Škotske. Godine 1895. odsjeli su u hotelu Kilmarnock Arms u Cruden Bayu, gdje je pisac počeo raditi na „Drakuli“, objavljenom 1897. godine.

Florence je kasnije govorila da je djelovao kao da ga je „obuzeo duh te priče“ i da bi „satima sjedio, poput velikog šišmiša, na stijenama uz obalu ili sam lutao gore-dolje po pješčanim dinama, razrađujući sve u mislima“.

Slains se nalazi na obali kojom je Stoker šetao, petnaestak minuta hoda od hotela. Danas je ruševina, a jedna njegova arhitektonska posebnost pojavljuje se i u opisu Drakulinog dvorca: prepoznatljiva osmougaona prostorija.

Sleepy Hollow postoji, ali čuvenog mosta više nema

Priča Washingtona Irvinga „Legenda o Sleepy Hollowu“ iz 1820. godine najpoznatija je pripovijest o bezglavom konjaniku. Među brojnim adaptacijama izdvajaju se Disneyjev animirani film „The Adventures of Ichabod and Mr. Toad“ iz 1949. i igrani „Sleepy Hollow“ Tima Burtona iz 1999. godine.

Iako naziv mjesta zvuči kao da je smišljen za jezivu priču, Sleepy Hollow zaista postoji u dolini Hudson u saveznoj državi New York. Irvingovo djelo proslavilo je malo naselje, koje svakog oktobra posjeti približno 100.000 turista.

Most preko kojeg Ichabod Crane pokušava pobjeći u završnici priče odavno je istruhnuo. Posjetioci ipak mogu vidjeti druge mostove u okolini, uključujući i one na groblju čiji izgled odgovara atmosferi pripovijetke.

Kingova noćna mora u hotelu Stanley

Stephen King i njegova supruga Tabitha odsjeli su u septembru 1974. godine u hotelu Stanley u Estes Parku, u Coloradu. Hotel je trebao zatvoriti vrata za zimu već narednog dana, pa su njih dvoje bili jedini gosti.

„Lutajući njegovim hodnicima, pomislio sam da djeluje kao savršeno, možda i arhetipsko mjesto za priču o duhovima“, napisao je King na svojoj internetskoj stranici.

Te noći sanjao je svog trogodišnjeg sina kako trči hodnicima, vrišti i osvrće se širom otvorenih očiju, dok ga progoni vatrogasno crijevo.

„Ustao sam, zapalio cigaretu, sjeo u stolicu i kroz prozor gledao Stjenovite planine. Dok sam završio cigaretu, već sam u glavi imao čvrsto postavljenu osnovu knjige“, prisjetio se.

Stanley je poslužio kao inspiracija za hotel Overlook u romanu „Isijavanje“, objavljenom 1977. godine. U priču su ušli i noćna mora i predsjednički apartman, soba 217, u kojoj je King boravio.

Dječak Danny Torrance u romanu osjeća da je ta soba posebno opsjednuta, što se navodno tvrdi i za stvarnu hotelsku sobu, a potom ga napada vatrogasno crijevo postavljeno ispred nje.

Kingovi vjerni čitaoci, poznati kao „Constant Readers“, dolaze u Stanley još od objavljivanja romana. Soba 217 u međuvremenu je preimenovana u apartman Stephena Kinga.

Dvije moguće adrese kuće Hill

Nije potvrđeno koja je građevina nadahnula Shirley Jackson za roman „The Haunting of Hill House“ iz 1959. godine. Zaposleni i studenti koledža Bennington u Vermontu uvjereni su da je riječ o zgradi Jennings, namijenjenoj muzičkim aktivnostima.

Jackson i njen suprug Stanley Edgar Hyman poznavali su tu građevinu: živjeli su u blizini, a Hyman je predavao na koledžu. Kamena zgrada obrasla bršljanom nalazi se na uzvišenju iznad kampusa i prate je glasine da je opsjednuta. Poput vile iz romana, ima i par kamenih lavova.

Studentica muzike Maeve Bustell opisala je gašenje svjetala bez nestanka struje i hladna mjesta koja se pojavljuju u zgradi.

„Odlazim u Jennings kasno navečer vježbati muziku, kada je zgrada prazna, i čujem korake koji bi, pretpostavljam, mogli pripadati nekoj osobi — osim što sam prilično sigurna da u zgradi nema nikog drugog“, rekla je.

Biografkinja Shirley Jackson, Ruth Franklin, nije uvjerena u tu vezu. Smatra da Jennings nije dovoljno raskošan da bi bio uzor za Hill House. Kao vjerovatniju inspiraciju navodi vilu Everett, na prostoru obližnjeg Southern Vermont Collegea, za koju se također govori da je opsjednuta.

Dvorac Otranto nastao iz piščeve kuće i sna

Jedno od temeljnih djela gotičke književnosti, „Dvorac Otranto“ Horacea Walpolea iz 1764. godine, smješteno je u ukleti dvorac nadahnut njegovim vlastitim domom.

Riječ je o Strawberry Hill Houseu u Twickenhamu, na jugozapadu Londona, čija je gradnja u neogotičkom stilu počela 1749. godine. Kuća je uticala i na mjesto radnje i na nekoliko zastrašujućih scena romana.

Walpole je počeo pisati nakon noćne more o „ogromnoj ruci u oklopu… na balustradi stepeništa“. Osim ukletog oklopa, i scena oživljavanja slike imala je uporište u njegovom okruženju. Inspiraciju je pronašao u vlastitoj umjetničkoj zbirci, vjerovatno u portretu Henryja Careyja, lorda Falklanda.

Amityville i priča nastala uz boce vina

Kada je 1977. objavljena knjiga Jaya Ansona „The Amityville Horror“, na naslovnici je istaknuto da je riječ o istinitoj priči. Opisivala je navodnu opsjednutost kuće u koju se porodica Lutz uselila 1975. godine.

Trospratnica u stilu nizozemskog kolonijalnog preporoda nalazi se u Amityvilleu, u saveznoj državi New York. Njena prvobitna adresa bila je Ocean Avenue 112, a kasnije je promijenjena u broj 108.

Nešto više od godinu prije dolaska Lutzovih, Ronald DeFeo Jr., najstarije dijete prethodne porodice, tada star 23 godine, brutalno je ubio članove svoje porodice u toj kući.

Lutzovi su ubrzo nakon useljenja počeli tvrditi da doživljavaju paranormalne pojave. Prema njihovim navodima, niz zidove je tekla zelena sluz, viđali su demonsku figuru s rogovima, a više članova porodice lebdjelo je iznad kreveta. Kuću su napustili nakon svega 28 dana, ostavljajući i svoje stvari.

Tvrdnje o opsjednutosti podržali su istraživači paranormalnih pojava, među kojima Ed i Lorraine Warren, ali je priča kasnije razotkrivena kao prevara.

William Weber, advokat Ronalda DeFea Jr., priznao je 1979. godine da su on, George i Kathy Lutz „stvorili ovu horor priču uz mnoge boce vina“. Nisu pronađeni ni zapisi o navodnim pozivima policiji niti o šteti koja je, prema njihovim tvrdnjama, nastala tokom paranormalnih događaja.

Uprkos tome, ljubitelji horora i dalje dolaze vidjeti kuću koju je proslavila priča o Amityvilleu.