Pola je stoljeća ekranizacija Stephena Kinga, ovih šest filmova zaslužuje pažnju

Kada je „Carrie“ 3. novembra 1976. stigla u kina, Stephen King imao je dvije objavljene knjige. Obje su do kraja decenije dobile ekranizaciju. „Carrie“ je u režiji Briana De Palme postala prvi film snimljen prema Kingovom djelu, dok je „Salem’s Lot“ do kinopublike stigao neobičnim putem. Snimljen je za televiziju, ali je reditelj još tokom snimanja pojedine scene ponovio u krvavijoj verziji, namijenjenoj evropskim kinima.

Pedeset godina kasnije King je autor više od 60 romana, desetina kratkih priča, scenarija i eseja. Broj filmova snimljenih prema njegovim djelima približan je broju romana koje je napisao. Njegove knjige inspirisale su brojne pisce i reditelje, a 2026. pojavila se i nova verzija „Carrie“. Među ekranizacijama ima klasika poput „Stand by Me“ i „The Shining“, ali i promašaja kakvima ScreenRant smatra „Maximum Overdrive“ i „Dreamcatcher“. Povodom godišnjice portal je izdvojio šest filmova koji zaslužuju više pažnje, po jedan iz svake decenije.

„Salem’s Lot“ i dječak na prozoru

Televizijska publika 1979. upoznala je Bena, pisca koji se vraća u rodni grad i otkriva da ga postepeno preuzimaju vampiri. Bena je igrao David Soul, a među prizorima koje su mlađi gledatelji pamtili bio je dječak vampir koji lebdi pred prozorom i kuca na staklo.

Tobe Hooper snimio je priču kao trosatnu miniseriju. Strani distributer izdvojio je dodatni novac kako bi za prikazivanje u evropskim kinima dobio i drugačije verzije pojedinih scena. Tako se u filmskoj verziji vidi kako Straker, kojeg igra James Mason, nabada žrtvu na jelenske rogove.

Nakon uspjeha miniserije na CBS-u, film je još iste godine stigao u kina širom svijeta. Trajao je 110 minuta. Izostavljene su čitave scene, uključujući prvobitni završetak. Televizijska verzija daje potpuniju sliku grada i njegovih stanovnika, dok se filmska brže kreće prema raspletu. U središtu obje ostaje Ben, kroz čiji povratak gledatelji upoznaju ljude kojima prijeti opasnost.

„Christine“ je bila zla i bez duha za volanom

John Carpenter dobio je priliku da ekranizira „Christine“ nakon neuspjeha s filmom „The Thing“. Premda se danas ubraja među njegova najcjenjenija ostvarenja, kritičari su ga 1982. dočekali nepovoljno. Carpenter je potom izgubio angažman na filmu „Firestarter“, također zasnovanom na Kingovom djelu. Kada mu je ponuđena „Christine“, trebao mu je posao.

Iz obimnog romana izostavio je duha prvog vlasnika automobila. Na filmu je sama Christine izvor zla, a vezanost tinejdžera za automobil postala je način da se ispriča priča o pubertetu i tjeskobi odrastanja. Carpenter više pažnje posvećuje likovima nego pokušaju da gledatelje uplaši samim izgledom vozila. Napetost gradi muzikom koju je komponovao i scenama poput potjere u kojoj Christine nastavlja progoniti svoje žrtve čak i dok je u plamenu.

Film je 1983. prošao bez veće pažnje. Tek je s vremenom pronašao malobrojnu, ali vjernu publiku.

„The Night Flier“ i novinar koji živi od tuđe nesreće

Dok su krajem devedesetih drame poput „The Shawshank Redemption“ i „The Green Mile“ privlačile pažnju, zanimanje za horore prema Kingovim djelima počelo je slabiti. „The Night Flier“ pojavio se 1997, bez velikih glumačkih zvijezda i s glavnim likom za kojeg je teško navijati.

Miguel Ferrer igra Deesa, tabloidnog novinara koji prati trag navodnog vampira. Njegov predmet istrage putuje Amerikom u malom avionu, ali ono što ih povezuje postaje zanimljivije od same potjere. Dees za sebe priznaje da je i on krvopija. Tuđa nesreća donosi mu priče od kojih živi, a izvan posla nema prijatelja niti mnogo toga čemu bi se vratio.

Reditelj i koscenarista Mark Pavia oblikovao je film kao spoj horora i noira u kojem novinar postepeno otkriva koliko nalikuje biću za kojim traga. Prva dva dijela filma suzdržanija su u prikazu nasilja, dok završnica donosi krvave prizore. Film je s vremenom stekao kultni status među ljubiteljima horora.

„1408“ je počeo kao lekcija o pisanju

Prije nego što je hotelska soba broj 1408 dobila svog filmskog gosta, poslužila je Kingu da čitaocima pokaže kako se uređuje rukopis. U knjizi „On Writing: A Memoir of the Craft“, u kojoj govori o svojoj karijeri i postupku pisanja, priču o ukletoj sobi iskoristio je kao vježbu. Na njenom je primjeru pokazao šta pisac može izbaciti između prve i naredne verzije teksta. Vježbu je potom razradio u kratku priču.

U ekranizaciji iz 2007. John Cusack igra pisca Mikea Enslina, čovjeka koji za sve traži logično objašnjenje. Samuel L. Jackson ima gostujuću ulogu, a najveći dio filma Cusack provodi sam u sobi. Svaka nova prepreka otežava Mikeu da zadrži uvjerenje s kojim je ušao. Postepeno shvata da soba ima vlastitu svijest i da ga polako proždire.

„1408“ je ostvario uspjeh kada je izašao, ali se danas rjeđe spominje. U ScreenRantovom izboru izdvaja se Cusackova izvedba i način na koji se položaj njegovog lika stalno mijenja iako ostaje na istom mjestu. Zamjerka se odnosi na bučnu završnicu u kojoj se gubi dio jeze s početka filma.

„Gerald’s Game“ i priča koju je bilo teško prenijeti na ekran

U romanu „Gerald’s Game“ žena ostaje lisicama vezana za krevet nakon što njen suprug umre od srčanog udara. Čitalac može pratiti sve što joj prolazi kroz glavu dok pokušava pronaći izlaz. Kako to prikazati na filmu ako se glavna junakinja gotovo ne može pomjeriti? Upravo je zbog te prepreke roman dugo važio za djelo koje je gotovo nemoguće ekranizirati.

Mike Flanagan je u filmu iz 2017. povezao dva toka priče. Dok Jessie, koju igra Carla Gugino, pokušava preživjeti, gledatelji kroz njena sjećanja upoznaju njenu prošlost i odnose s muškarcima koji su obilježili njen život. Pokušaj da oslobodi ruku iz lisica donosi jednu od najuznemirujućih scena. Istovremeno, suočavanje s onim što je preživjela daje priči i ohrabrujuću crtu.

Flanagan, koji je ekranizirao i „Doctor Sleep“ te novu verziju „Carrie“, oslonio se na osobinu koju prepoznaje u Kingovim knjigama. Strah proizlazi iz onoga što se događa likovima koje je publika već upoznala. U „Gerald’s Game“ taj zadatak najvećim dijelom nosi Gugino.

„The Monkey“ je zaradio 70 miliona dolara i ostao u sjeni „Longlegsa“

Za razliku od nekih ranijih naslova s ove liste, „The Monkey“ odmah je našao publiku. Dobio je dobre kritike i zaradio 70 miliona dolara, gotovo sedam puta više od budžeta. Ipak, kada je riječ o hororima reditelja Osgooda Perkinsa, više se govorilo o filmu „Longlegs“. ScreenRant procjenjuje da bi upravo „The Monkey“ s vremenom mogao dobiti važnije mjesto u razgovorima o njegovoj karijeri.

Kingova kratka priča iz 1980. bila je ozbiljnijeg tona. Perkins je od nje napravio crnu komediju u kojoj likovi stradaju na sve neobičnije i krvavije načine. Poređenje s filmovima „Final Destination“ proizlazi iz načina na koji smrt zatiče žrtve, dok se Perkinsov humor može čitati i kao odmak od napetosti „Longlegsa“. Iako se bavi slučajnošću života i smrti, „The Monkey“ završava vedrijom mišlju o tome da vrijedi uživati u životu dok traje.