Mirza Redžepagić, kompozitor: Scena ponekad ne traži muziku, nego tišinu

Od koncertnih dvorana i međunarodnih muzičkih projekata do pozorišnih scena, Mirza Redžepagić posljednjih godina gradi prepoznatljiv umjetnički izraz koji spaja različite tradicije, žanrove i kulturne prostore. Gitarista i kompozitor trenutno radi muziku za dvije pozorišne predstave, "Gogolj iz pepela" i "Galeb", dok istovremeno priprema nove autorske projekte i razvija kulturnu platformu REKORD.

U razgovoru za Oslobodjenje.ba govorio je o izazovima stvaranja scenske muzike, saradnji s redateljima, odnosu između pozorišta i koncertnog rada te projektima koji ga očekuju u narednom periodu.

Polazišna tačka

Redžepagić pojašnjava kako rad na ove dvije nove predstave podrazumijeva potpuno različite kreativne procese, ali upravo u tome vidi njihovu vrijednost.

- To su zaista dva različita svijeta i mislim da je to zapravo povoljno za rad. "Gogolj iz pepela" ima neku grotesknu toplinu, uvijek je između smijeha i užasa, između satire i nečeg što te zaista pogodi. Muzika mora nositi tu dvostrukost, ne smije riješiti napetost nego je držati otvorenom. "Galeb" je potpuno drugačiji. Čehov radi s tišinom isto koliko i s tekstom, likovi govore jedno a misle drugo. Radim ih naizmjenično, ponekad u istom danu i čini mi se da jedno pročišćava uho za drugo. Kad se zastiš u jednom materijalu, drugi te izvuče iz te inercije, pojasnio je na početku razgovora. 

Posebno naglašava važnost saradnje s redateljima, ističući da upravo njihova vizija predstavlja temelj na kojem nastaje muzika za predstavu. Kako kaže, njihova vizija diktira sve. 

- Tekst je polazišna tačka, ali ono što je zapravo najrelevantnije za komponovanje je redateljska vizija. Selma Spahić donosi svoj ugao posmatranja Čehova danas, svoju interpretaciju i s njom razgovaram o tome šta predstava želi. Na sličan način funkcioniše saradnja s Petrom Pejakovićem na "Gogolju", dodao je Redžepagić. 

Za razliku od koncertne muzike, koja autoru ostavlja mnogo prostora za istraživanje, pozorište, ističe, zahtijeva preciznost i jasnu funkciju svakog tona.

- Pozorište me privlači zato što je muzika u njemu funkcionalna na najdoslovniji mogući način; ili radi, ili ne radi, i to se vidi u roku od trideset sekundi na probi. Nema prostora za samodopadnost ili za apstrakciju koja ne komunicira. Istovremeno, funkcionalnost nije ograničavajuća, naprotiv, tjera te da budeš precizan u onome što hoćeš reći i zašto. Koncertna muzika ti daje slobodu da razvijaš ideju koliko god hoćeš, da slobodno istražuješ formu; scenska muzika te tjera da se podređuješ nečem većem od sebe i da pronađeš suštinu brzo. Svaka predstava je i zasebna škola; različiti redatelji, različite estetike i različiti načini razmišljanja o prostoru i vremenu, ispričao je kompozitor.

Njegov autorski izraz često se opisuje kao spoj flamenca, klasične muzike, jazza i orijentalnih utjecaja, no Redžepagić smatra da te elemente ne spaja svjesno:

- Ne razmišljam o tome kao o spajanju jer ta riječ implicira da su te stvari bile odvojene i da ih ja svjesno dovodim zajedno. Jednostavno, to je muzika koju znam i koja me je formirala. Svi ti jezici žive u meni dok sam rastao uz određene zvukove, putovao, učio od različitih majstora, slušao određene muziku. Na neki način žive i u muzici, bez da ih posebno pozivam.

Iskustvo rada u teatru, dodaje, značajno je utjecalo i na njegov autorski rad izvan scene.

- Pozorišni rad me tjera na suprotno: na preciznost, na to da znam šta hoću i zašto, da imam spreman odgovor kad redatelj postavi pitanje vezano za muziku u određenoj sceni. Mislim da jedno disciplinuje drugo na zdrav način. Sad kad sjednem da pišem koncertnu muziku, brže znam gdje je suština i manje lutam, rekao je Redžepagić.

Tokom rada na predstavama često se dešava da prvobitne ideje dožive značajne promjene kada se suoče sa živom scenom.

- Scena ti govori nešto što nisi mogao čuti dok si sjedio sam za stolom i pisao. Dođeš s materijalom, postavi se na scenu i onda vidiš da scena ne treba tu muziku, treba tišinu ili nešto sasvim drugačijeg karaktera. Ili da je tempo koji si zamislio potpuno pogrešan jer scena diše drugačije nego što si čuo u glavi. Shvatio sam da je poenta kompozitorskog rada u teatru da dolaziš s prijedlozima, a ne s rješenjima.

Govoreći o budućim planovima, otkriva da radi na novom albumu koji će predstavljati novo poglavlje u njegovom stvaralaštvu. Ideje su kaže nastajale još tokom rada na prethodnom albumu:

- Imam album koji čeka svoj momenat snimanja. Nije nastavak "Cyclesa", više je kao sljedeće poglavlje koje ima svoju logiku.

Nakon jesenskih premijera publiku očekuju i koncertna izvođenja novog projekta, kao i nastavak rada kroz platformu REKORD, koja mladim muzičarima pruža prostor za učenje, saradnju i razmjenu ideja.

- To mi je posebno važno: vidjeti mlade ljude kako se druže, sviraju zajedno i razmjenjuju ideje, zaključio je Mirza Redžepagić za Oslobodjenje.ba.