Minotaur, čudovište za oskara: Čovjek kojim dominiraju zvjerski instinkti

Minotaur, čudovište za oskara: Čovjek kojim dominiraju zvjerski instinkti

Grčko mitsko čudovište Minotaur / Oslobođenje / Oslobođenje

Nada Zdravič |

Glavni lik Gleb, bogati vlasnik logističkog poduzeća za transport, prikriva vlastite okrvavljene ruke i kupuje nevinost u suradnji sa vlastima

Dodajte Oslobodjenje.ba u omiljene izvore na Google-u

Andreï Zviaguintsev (1964, Novosibirsk) je ruski scenarista i redatelj. Sin je nastavnice ruskog jezika i policajca. Kad mu je bilo pet godina, otac je, radi druge gospođe, ostavio njegovu majku. Taj podatak u bilo čijem životu sigurno nije nevažan, a za film “Minotaur” ima specifičnu težinu. Otac i sin više nikada nisu uspostavili kontakt. Majka Galina i danas živi u Moskvi. U njegovim filmovima bračna prevara je redovito središnja tema.

Osvrt na domovinu

Sa vokacijom postati glumac, završio je studije na Institutu za pozorište u skoro dvomilijunskom Novosibirsku, trećem po veličini ruskom gradu i najvećem u Sibiru. Radio je u Moskvi na Ruskoj akademiji za umjetnost i teatar, ali se posvetio kinematografiji, i u moskovskoj kinoteci pasionirano gledao filmove Jean-Luc Godarda, Michelangela Antonionija, Akira Kurosawe i Ingmara Bergmana. Zanimljivost: nekoliko godina je radio u Službi za održavanje javnih prostora, jer je time sticao pravo na stan u neposrednoj blizini Teatra Majakovski, u staroj kući iz 1825, gdje su svojevremeno nastupale Sarah Bernhardt i Eleonora Duse.

Nakon nekoliko sporednih uloga u TV produkcijama i reklamnim filmovima, međunarodna javnost je saznala za Zviaguintseva zahvaljujući njegovom prvom dugometražnom filmu, “Povratak”, 2003. nagrađenom Zlatnim lavom na venecijanskoj Mostri. Sa filmom “Progonstvo” učestvovao je u službenoj konkurenciji na Filmskom festivalu u Cannesu 2007, kad je Konstantin Lavronenko, koji je glumio i u filmu “Povratak”, osvojio nagradu za najboljeg glumca. Njegova drama “Elena” je na istoj smotri 2011. dobila specijalnu nagradu žirija. U službenu konkurenciju u Cannesu se vratio 2014. sa filmom “Levijatan”, koji je osvojio nagradu za najbolji scenarij, i kasnije i Zlatni globus za najbolji strani film, nominiran je za oskara, i iste godine prikazan na SFF-u. Kao da se pretplatio na kanska odličja, 2017. žiri je nagradio njegov film “Nelyubov” (Nevoljeni, na engleskom Loveless). Naredne godine je bio član Kanskog žirija, skupa sa Cate Blanchett, Kristen Stewart i Chang Chenom…

Ovaj čudesni redatelj nove ruske kinematografije, estetski i duhovni učenik Andreja Tarkovskog (1932-1986), kako sam kaže, čiji je svaki film osvojio neku nagradu u Cannesu, Veneciji, Hollywoodu ili Parizu, 2021. je u vrijeme pandemije kovida, nakon cjepiva Sputnik, dobio dramatičnu reakciju: bio je u umjetnoj komi 40 dana i na samom rubu provalije svijeta bez povratka. Prebačen je na liječenje u Hannover i onda još prikovan za krevet cijelu godinu zbog teškog Guillain-Barréovog sindroma, bolesti perifernih živaca. Ne sjeća se tog perioda. Kad je približno došao sebi, pun ožiljaka od traheotomije i infuzija, bez glasa i gluh na jedno uho, osvanuo je u danima početka agresije na Ukrajinu. I dok je ponovno učio hodati i govoriti, Putin je lansirao specijalnu operaciju u Ukrajini – zabranjeno je reći rat - i spriječio redatelja, žestokog kritičara režima u Kremlju - da se vrati u zemlju, majčicu Rusiju.

Blagonaklonost redateljeve gospođe Ane Matveeve, filmske montažerke i fotografkinje, prema Francuskoj, i činjenica da je sin Piotr završio cijelo školovanje u francuskoj gimnaziji u Moskvi, učinili su da se Andreï Zviaguintsev 2022. nastani u Parizu. Zauzeo je stav protiv rata, ali se izjasnio protiv bojkota ruske kulture: “Mislim da kultura ne smije biti žrtva diktatorā. Diskriminacija ruske kulture je potpuno nepravedna. Proveo sam cijeli život tamo, govoreći taj jezik, i sad kao da me se želi poništiti. Rusija nije izgubila svoju dušu, nego ugled.”

Nastavak vijesti ispod oglasa

U trenutku kada Putin proglašava djelomičnu mobilizaciju za ukrajinski front, u jesen 2022, Zviaguintsev započinje rad na scenariju za film “Minotaur”: “Nisam mogao zamisliti raditi na melodrami ili krimi priči. Uprkos egzilu, bilo je nemoguće ne osvrnuti se na situaciju u domovini. Za ruskog sineastu to je čak i obveza. Ja snimam ruske filmove, ono što se tamo dešava moralo se pojaviti u mom filmu.”

Grčki mit o Minotauru simbolizira primitivnog čovjeka kojim dominiraju zvjerski instinkti i sukob između razuma, junaštva i kaosa. Minotaur, zastrašujuće biće polubik-polučovjek, bio je zatvoren u labirint, gdje su se mladi ljudi, žrtve, morali suočiti s njim: Minotaur se nahranio djecom Atene, i to njih 14, sedam tinejdžera i sedam djevojaka. U mitu je opisan Minotaurov gnjev, koji je izazvao drhtanje Zemlje. U stvarnosti Rusije, mobilizirana mladost je postajala hrana za topovsko oružje. U filmu “Minotaur” glavni lik Gleb, bogati vlasnik logističkog poduzeća za transport, prikriva vlastite okrvavljene ruke, i da bi izbjegao robiju, kupuje nevinost u suradnji sa vlastima. Patriotski, iz svog poduzeća, na front šalje zadatu kvotu od 14 svojih uposlenika, i zatvorenih očiju, bez potpitanja, široke ruke finansira svu dodatnu vojnu opremu.

Storija je uporediva i skoro očigledna: iza bračnog zapleta, kojeg unekoliko inspirira film Claudea Chabrola “Nevjerna žena”, čudovište rata proždire djecu Rusije, milom, silom ili na prevaru mobiliziranu, da gase krvožednost tiranina. Gleb se mora suočiti sa dvostrukom realnošću: sa ratom i sa Galininom prevarom, odnosom između to dvoje, neverbaliziranim napetostima, lažima, prljavštinama, nasiljem koje samo što nije eksplodiralo – sindromom ruskog društva u raspadu. Kad Moskva zahtijeva vojnike za front, lokalna oligarhija čini sve da taj doprinos državi odradi glatko, a ne poremeti svoje poslove. U prvom planu je bračna drama, a u pozadini Rusija koja sve ćutke podnosi.

Redatelj o tome kaže: “Sve se zna šta se dešava, a u Rusiji danas je najvažnije o tome ne govoriti. Ljudi pokušavaju razgovarati o potpuno drugim temama. Više vole zatvoriti oči. U filmu govorim o onome što se dešava u drugom planu, izvan zadatog okvira.” Kad Gleb dođe na mjesto zločina, kamera zabilježi natpis “Je.. te rat”. Ili kad se novoregrutovani ratnici okupljaju kod autobusa, uočimo natpis “Zaustavimo”, a ostatak teksta je potrgan. Svi Rusi će razumjeti da je otkinut dio na kojem je pisalo “rat”.

Redatelj pretenduje da njegova umjetnost nije politična. “U svim mojim filmovima ja sam svjedok vremena u mojoj domovini, a gledatelji to tumače kako žele.” Kao ruski građanin izrazio je kritike režima, izjasnio se protiv aneksije Krima 2014. i podržao Alekseja Navalnija.

Nastavak vijesti ispod oglasa

Svojeremeno je izjavio “U Cannesu sam ja kod kuće”: kao da je običaj, kad god njegov film učestvuje na Festivalu, nagrađen je. Ove 2026. je dobio Grand Prix za “Minotaura”. Na svečanom podijumu redatelj je izjavio: “Milijuni ljudi sa obje strane crte razdvajanja danas imaju samo jedan san: da ova bezbrojna ubojstva prestanu. I jedina osoba, sposobna zaustaviti ovo krvoproliće ste Vi, gospodine predsjedniče Ruske Federacije. Zaustavite ovaj masakr. Cijeli svijet to čeka.” Poslije je objasnio: “Osjećao sam se pozvanim progovoriti kada sam imao priliku uputiti ovu poruku ruskim vlastima pred desetinama milijuna ljudi. Ali, obećavam si da je ovo posljednji put, nisam politička zvijer i ne želim to postati. Na pozornici Festivala zatražio sam da se moja poruka prenese Putinu, jer samo on može zaustaviti strašni masakr kojeg je pokrenuo.”

Odgovor iz Moskve je stigao nedugo zatim. Dmitri Peskov, glasnogovornik Kremlja, dao je na znanje da neće prenijeti njegove riječi iz Cannesa: “Redatelj nema pravo ništa reći, jer je napustio zemlju i nije nikada osudio krvoproliće koje je Kyiv sproveo u Donbasu: bolje mu je da ćuti.”

Kyiv je tada redatelju zamjerio da je izjednačio ukrajinske i ruske žrtve. Zviaguintseva to nije uznemirilo: “Ne služim ničijim interesima, niti želim učiniti zadovoljstvo bilo čijoj strani. Djelujem samo za sebe.” Ali, odgovorio je Peskovu: “U pravu ste, nemam pravo govoriti, kao milijuni drugih Rusa već godinama, jer ih ne slušate.” I tu se zaustavio, sa objašnjenjem: “Ono što želim raditi je snimati filmove. Samo zato živim.”

Nekolicina ruskih novinara u Cannesu su prenijeli da su u “Minotauru” prepoznali atmosferu iz 2022, kako je vlast učinila da sukob bude nevidljiv, kako je stanovništvo djelovalo kao da je pod anestezijom, kao da su ljudi izabrali živjeti sa klapnama na očima.

Na našu sreću, “Minotaur” je premijerno prikazan na 32. Sarajevo Film Festivalu. Ekipa filma nas je na projekciji obradovala svojim prisustvom, a glavni glumci, Iris Lebedeva i Dmitrij Mazurov, na pratećem zvaničnom programu “Kafa sa…” predstavili su film i razgovarali sa publikom.

Nastavak vijesti ispod oglasa

16. septembra je objavljeno da je komisija za selekciju Nacionalnog centra za kinematografiju i animiranu sliku Francuske odabrala da ovaj ruski film, ruskog redatelja, sa ruskim glumcima, snimljen na ruskom jeziku, predstavlja Francusku na izboru za oskar 2027. 18. septembra redatelj Zviaguintsev je stavljen na rusku zloglasnu listu “stranih agenata”. To podrazumijeva da je podvrgnut drastičnim pravnim, političkim, ekonomskim i društvenim restrikcijama koje mu onemogućavaju normalan život i profesionalni rad u zemlji, i da je u odsutnosti pod prijetnjom zatvora.

Pitanje je zašto ruski film, kojeg je režirao izuzetni ruski redatelj, predstavlja Francusku na takmičenju u Hollywoodu? Jer je redatelj Zviaguintsev odlučio napustiti svoju zemlju i živjeti u egzilu u Francuskoj, da bi mogao nastaviti snimati svoje političke basne, kao što je “Minotaur”. Radnja se dešava u sredini koju vrlo slabo poznajemo, usred ruske visoke, bogate buržoazije. Na prvi pogled, tema je preljuba: Gleb, nouveau riche, oženjen je prekrasnom Galinom, kultiviranom i beskrajno privlačnom, s kojom ima sina tinejdžera, koji pokušava naći ravnotežu između udaljenih majčinih i očevih svjetova. Majka većinu vremena provodi sama u njihovoj nestvarno lijepoj, staklenoj vili na osami, u kojoj se smrtno dosađuje, dok muž pokušava voditi poslove, i Putin svaki dan traži sve više ljudi za svoje topovsko meso u Ukrajini. Gleb se povinuje ratnim trubama, perfidno učestvuje u režimskoj laži i šalje svoje pomno odabrane zaposlenike ne na gradilište, nego na ukrajinski front. Galina, da bi prevarila dosadu, vara muža sa atraktivnim, mladim fotografom, koji je antiputinovski raspoložen. Prema filmu “Nevjerna žena”, koji je bio redateljevo polazište i prije nego je agresija na Ukrajinu počela, i na što Francuzi nisu neosjetljivi, film slika individualizam, strah, pohlepu, raspad društva: gledatelj se pita kako Rusi mogu podnositi takav režim, ali sve do danas - uspijevaju. Film svjedoči i kako se korupcija može naseliti i zaposjesti ruske duše i podsjeća na mračne tekstove Dostojevskog. Tu je sve ledeno: skoro opipljiva potmula nasilnost, kao zujanje ispodtiha za koje se ne razaznaje odakle dolazi, beztjelesna komunikacija bračnog para uporediva sa skandiranjem napamet naučenog teksta – ogoljena slika agresora, zemlje u ratu, uronjene u sumnju, strah i kukavičluk. Bračna prevara je samo izgovor.

Zbog cenzure i političke prirode filma, koji otvoreno osuđuje mobilizaciju i rat u Ukrajini, snimanje nije bilo moguće u Rusiji, pa je letonska Riga vrlo dobro poslužila: stambena naselja, uočljivo sovjetske arhitekture sa periferije gradova, stvorila su realistične konture izmišljenog provincijskog ruskog grada. A propos prostora u kojem je sniman film, redatelj prenosi: “Kad smo pronašli vilu u kojoj živi par sa djetetom, privukli su me ogromni stakleni zidovi, koji podsjećaju na akvarij, u kojem se kreću likovi. Njegova prozračnost odražavala je transparentnost open spacea uredā Glebovog poduzeća. To su prostori u kojima ljudsko biće nije nikada samo, čak ni onda kad vjeruje da jeste. Uvijek je na vidiku, na oku i pod kontrolom.”

Filmska kritičarka Laure Adler ocjenjuje: “Nakon projekcije izađemo zatečeni, nadajući se da će donijeti oskara Francuskoj, i mislimo na časnost Francuske, koja nastavlja podržavati Ukrajinu.” Zviaguintsev kaže da je Rus, da je cijeli život živio u Rusiji i da snima ruske filmove. “Ovo je teško, živjeti 60 godina u Rusiji, biti uvjeren da ću tamo završiti svoje dane. Nisam se posvetio stranim jezicima, toliko sam bio apsolutno siguran da je to moj teritorij, moj život, moje sve. Sada moram naučiti raditi u neviđenim okolnostima. Govorim samo moj maternji jezik, a moji projekti moraju napredovati sa stranim suradnicima. Morao sam izaći iz mog svijeta, a savršeno sam poznavao Rusiju, meandre njenog sistema i vizualnu snagu njenih pejzaža. Imao sam ekipu koju nisam mijenjao. Sada smo razasuti po svijetu.”

Nakon svega što se desilo, rata u Ukrajini i bolesti, prenosi da je “Film jedino sedlo na putu za preživljavanje, protiv odustajanja: film neće spasiti svijet, ali nas primorava da zadržimo pogled”. Naglasio je da je, suočen s cenzurom u Rusiji, piratstvo jedini način da ruska publika vidi “Minotaur” na internetu. 2017, odmah nakon nagrade u Cannesu filmu “Nevoljeni” (Loveless), distributer je bio pripremio 500 kopija za rusko tržište. Danas je situacija oprečno drugačija, iako oba filma govore kako se kriza u društvu pretače u njen nucleus i rastura familiju.

Nastavak vijesti ispod oglasa

Redatelj je objasnio da njegova kinematografija prvenstveno govori o izboru koji se postavlja pred pojedinca u posebnim okolnostima. U prvi plan ističe lik suočen sa moralnim pitanjima i ključnom odlukom, čiji ishod mijenja njegovu sudbinu. “Radnju sam postavio u ruski grad srednje veličine, u kojem život ide svojim tokom, iako smo usred katastrofe. Postoji nekoliko znakova, poput ratnih veterana, nevidljivih u Moskvi, ali su na svakom koraku u drugim regijama. A plakati pozivaju na novačenje u zamjenu za novčanu nadoknadu. Nisu to veliki iznosi, ali za Ruse skromnog imovinskog stanja, to nisu zanemarive sume.”

Iako u egzilu, Zviaguintsevu je posebno važno raditi filmove na ruskom jeziku da bi nastavio komunicirati sa svojim zemljacima i naglašava da i ne zna drugačije. “Ja sam ruski sineasta, i ne znam govoriti o drugoj temi nego o mojoj zemlji, naročito u vremenu u kojem živimo. Radio sam sa glumcima koji su u izgnanstvu, a za glavnu ulogu sam imao sreću da je Dmitrij Mazurov, vrlo popularan glumac u našoj zemlji, ostao u domovini, bio spreman riskirati. Nikada nije pokleknuo, to je junački, ne mogu to drugačije nazvati.”

I kao što naslov kaže, zvijer zvana Gleb, svemoćno čudovište u ljudskom obličju koje izaziva strahopoštovanje, po potrebi jede ljude. Kad ne dobije ono što očekuje, ogrezne u nasilju, a život se prividno vrati u normalu. Rat u Ukrajini nije eksplicitan, intimna drama postaje opća, a laž pravilo. Do sljedeće runde. Redatelj je izjavio: “Kad je riječ o Rusiji, znam o čemu govorim.”

Komentari (0)

Nema komentara

Budite prvi koji će komentarisati ovaj članak.

Prijavi se na naš newsletter!