Jasna Diklić o Juventafestu: Mladi nam govore ono što odrasli često ne žele čuti

Mladi danas mnogo toga mogu pokazati kroz umjetnost. Njihov rad sve češće otvara teme nasilja, usamljenosti, pritiska društva i života u svijetu koji je potpuno promijenila tehnologija. Ne nude samo priče, već i pitanja na koja odrasli često nemaju spremne odgovore.

Brojni sadržajiKreativni, hrabri i glasni: Mladi na radionicama 14. Juventafesta

Upravo zato Juventafest, koji se večeras zatvara u Sarajevu, već godinama predstavlja mnogo više od susreta srednjoškolskih teatarskih grupa. Mladi kroz predstave, radionice i druženja upoznaju jedni druge, ali istovremeno odraslima pokazuju kako izgleda svijet iz njihove perspektive.

Četrnaesti Internacionalni festival srednjoškolskog teatarskog stvaralaštva i ove je godine pokazao da njegov značaj nije samo u predstavama koje mladi donose na scenu. Važne su priče koje nas dovode do spoznaje i suočavaju s istinom.

Razmjena iskustava

O značaju festivala, generacijama koje mogu mnogo toga naučiti jedne od drugih, ali i temama koje su ove godine mladi donijeli na scenu, razgovarali smo s glumicom Jasnom Diklić, direktoricom festivala i predsjednicom Udruženja „Medija – Art“.

Rad s mladima za Jasnu Diklić nikada nije bio jednosmjeran proces. Iako između njih postoji velika generacijska razlika, kroz njihov način razmišljanja i života nastojala je pratiti vrijeme u kojem živimo i što bolje ih razumjeti. Istovremeno, vjerovala je da im njeno dugogodišnje iskustvo može pomoći da lakše oblikuju vlastiti put.

- Ja učim od mladih. Jednostavno u njihovom načinu razmišljanja i njihovom načinu života pokušavam da pratim koliko god mogu i da pokušavam da ih razumijem. Ali i moje iskustvo njima sigurno mnogo znači, jer je to iskustvo puno znanja i mogućnosti da im sugerišem kako da lakše i bezbolnije i sadržajnije oblikuju svoje živote u budućnosti, rekla je Diklić za Oslobodjenje.ba.

S njima je radila gotovo dvije decenije. Još prije Juventafesta vodila je predstave s djecom i srednjoškolcima, a upravo je iz tog iskustva izrastao festival koji je mladima iz Bosne i Hercegovine, regije i Evrope omogućio susret, razmjenu iskustava i zajednički rad.

Posebno važnim dijelom festivala smatrala je radionice, na kojima se mladi iz različitih dramskih grupa miješaju i zajedno rade. Na taj način, kako je objasnila, ruše predrasude, uče toleranciji i upoznaju jedni druge.

- Oni svakodnevno zajedno rade u raznim dramskim radionicama, a na kraju festivala bude upriličena prezentacija. To često bude toliko fascinantno, nekad i najbolje od cijelog festivala. Zaista je to zaživjelo na pravi način, po mom konceptu i ideji, naglasila je.

Manjak podrške

Pokretanje i održavanje Juventafesta svih ovih godina, međutim, nije bilo jednostavno. Diklić je podsjetila da je projekt 2013. godine predložila Ambasadi Sjedinjenih Američkih Država, koja ga je podržala nekoliko godina i dala neku vrstu osnove, dok su važnu pomoć pružili i partneri koji su osiguravali smještaj i hranu za učesnike.

Najveći problem posljednjih godina postao je prostor. Kako je istakla, Centar za kulturu u Sarajevu, gdje su se ranije održavale radionice, zatvoren je, pa su organizatori ove godine morali tražiti nova rješenja. To je, dodaje, ugrozilo djecu generalno i mimo festivala, s obzirom na to da je prekinuto mnoštvo radionica, od likovnih do muzičkih.

- Bilo je teško ove godine. Akademija likovnih umjetnosti ustupila nam je prostor, međutim, dosta je neuslovan, jer to nisu zatvorene prostorije u kojima se izolovano može raditi, rekla je Diklić.

Ipak, pozitivnim je ocijenila činjenicu da je Općina Novo Sarajevo ponudila finansijsku pomoć i prostor ICIKUM-a za naredno izdanje festivala.

- Prvi put za ovih 14 godina neko je samoinicijativno želio da nam pomogne. Nikad nas niko nije zvao, navela je naša sagovornica.

Mnogo veći problem od samog prostora za nju je odnos institucija prema mladima. Naglasila je da se o adolescentima premalo vodi računa, iako upravo njihove priče sve češće pokazuju s kakvim se problemima suočavaju.

Na ovogodišnjem izdanju u fokusu su predstave koje se bave vršnjačkim i digitalnim nasiljem, pritiscima tehnologije i širim društvenim problemima. Diklić je naglasila da su mladi kroz vlastite tekstove i iskustva na sceni pokazali ono što odrasli često ne žele ili ne znaju čuti.

Prst u oko

- Ta djeca nas sa scene šamaraju, oni nama prst u oko stavljaju. Oni nama kažu: „Je li vi vidite nas? Je li vi čujete nas? Mi nećemo moći još dugo tako.“ To su apeli, to su vapaji. To Juventafest i govori, ispričala je doajenka bh. glumišta.

Priznala je da bi, uprkos težini tema, voljela da se na scenu češće donesu i neke vedrije priče. Kada je ona bila mlada, predstave su, prisjetila se, češće govorile o ljubavi, komediji ili melodrami.

- Očito da ih je sve ovo preplavilo, da ne mogu da se snađu, da stvarno se tu nešto mora učiniti. Ovo je zaista alarmantno, istakla je.

U tom kontekstu posebno je govorila o odnosu Sarajeva prema radu s mladima. Dok na Juventafest iz manjih sredina godinama dolaze predstave, iz glavnog grada ih je, prema njenim riječima, bilo izuzetno malo. Za svih 14 godina festivala, kako je navela, jedva su se pojavile dvije predstave iz Sarajeva. Smatra da često nema inicijative, ali ni dovoljno mogućnosti i poticaja za one koji žele raditi s djecom.

Naglasila je da bi mnogo veća pažnja trebala biti posvećena radu s djecom, posebno kada je riječ o kulturi. Smatrala je da bi oni koji donose odluke trebali doći u pozorište i pogledati šta mladi, ali i generalno umjetnici, imaju reći.

- Ako oni koji vode politiku ili kulturu, ili neki koncept kako da živi ova naša država i ovaj naš grad, imaju djecu, trebali su da dođu da gledaju te predstave i vide šta vršnjaci njihove djece, a i njihova djeca, sigurno, misle i o nama i svojim životima. To je poražavajuće, upozorila je Diklić.

Od problema mladih razgovor se otvorio i prema drugoj generaciji, onoj starijoj, kroz film „Paviljon“, koji je u proteklom periodu osvojio više od 30 nagrada. Među priznanjima je i Velika povelja Leotara za najbolju žensku ulogu, koja je pripala Jasni Diklić.

Generacijske razlike

Glumica je rekla da je posebno ponosna na film jer je kroz crni humor otvorio pitanje položaja treće životne dobi i ljudi koji u društvu često postaju nevidljivi.

- Mislim da je taj film izuzetno bio potreban. To je ustvari jedna kritika na društvo, jako dobar scenarij, pojasnila je glumica.

Posebno joj je bilo važno što su u „Paviljonu“ upravo stariji ti koji pokreću revoluciju. Smatrala je da film na taj način pokazuje koliko energije, želje i potencijala još postoji među ljudima koje društvo često posmatra samo kroz godine.

- Ni mladi, ni srednja populacija, niko od njih ovdje u našim životima ne diže revoluciju, ali stari imaju taj zanos da promijenimo ono što je u tom trenutku, istakla je naša sagovornica o ideji filma.

Brojne nagrade koje je film osvojio na festivalima za nju su bile potvrda da tema nije samo regionalna, već svjetska. „Paviljon“ je dobro prihvaćen i u zemljama sa razvijenijim sistemima zaštite starijih, što je Diklić vidjela kao dokaz da problem postoji mnogo šire.

Dotakli smo se i njene višedecenijske karijere te brojnih uloga koje je iznijela. Sama glumačka profesija, kako je objasnila, zahtijeva određenu distancu prema likovima koje igra. Glumci se ne smiju potpuno poistovjetiti s njima, ali priznala je da postoje uloge prema kojima ipak razvije posebnu emotivnu vezu.

Petar Lukić uoči JuventafestaMali princ u Sarajevu: "Spasiti jednog čovjeka isto je kao spasiti svijet"

Takva joj je bila i uloga dementne bakice u predstavi „Moj sin samo malo sporije hoda“, koja se i dalje igra u Sarajevskom ratnom teatru.

- Ja sam nju tako zavoljela. Rijetko kad zavolim ulogu koju igram. Obično je to ta neka distanca. Ali ja nju cijelo vrijeme branim. Ja nju ne dam, ispričala nam je Diklić.

Kroz tu ulogu, ali i kroz priču „Paviljona“, još jednom je govorila o potrebi da stariji ljudi imaju vlastiti prostor, interese i mogućnost da ostanu dio zajednice. Iako su Juventafest i „Paviljon“ priče o različitim generacijama, obje otvaraju isto pitanje: koliko smo spremni čuti ljude koji nam pokušavaju pokazati da postoje, da imaju šta reći i da žele biti dio društva.