Imao je samo sedam godina kada su ga odveli na strijeljanje, ovo je Fahrudinova priča

Neke priče ne mogu stati u brojke. Ne mogu se ispričati samo imenima, datumima i statistikama.

Jer iza svake žrtve, iza svakog broja, stoji čovjek, njegov život, njegova trauma i ono što je ostalo nakon svega.

Upravo iz tog ugla reditelj Alen Drljević u kratkom dokumentarnom filmu "Fahrudin" govori o genocidu u Srebrenici, kroz sudbinu Fahrudina Muminovića, dječaka koji je kao sedmogodišnjak preživio strijeljanje u Orahovcu, gdje je u jednom danu ubijeno više od 800 ljudi.

Dio magije SFF-aWoody Harrelson stigao u Sarajevo, holivudska zvijezda pozirala ispred Vijećnice

Film, čija će svjetska premijera biti održana 19. augusta u okviru 32. Sarajevo Film Festivala, donosi neobičan spoj dokumentarnog i animiranog filma.

Oko dvije trećine filma urađeno je u animaciji, kroz dječiju perspektivu, dok dokumentarni segmenti donose svjedočenja i stvarne snimke. Među njima je i svjedočenje zaštićenog svjedoka pred Haškim tribunalom - pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske koji je Fahrudinu spasio život.

Sačuvati dostojanstvo

Drljević priznaje da u početku nije bio siguran može li animacija biti pravi način da se govori o Srebrenici. No, nakon što je vidio materijal koji je već bio snimljen s Fahrudinom i pronašao svjedočenje čovjeka koji mu je spasio život, shvatio je da bi upravo spoj dokumentarnog i animiranog mogao biti ključ za ovu priču.

Film Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) i Memorijalnog centra Srebrenica nastajao je gotovo godinu i po, a njegova najveća odgovornost, kaže Drljević, bila je sačuvati dostojanstvo Fahrudinove priče i ne dozvoliti da ovako teška tema sklizne u patetiku ili banalnost.

U razgovoru za Oslobodjenje.ba, Drljević govori o nastanku filma, saradnji s BIRN-om i Memorijalnim centrom Srebrenica, susretu s Fahrudinom, animaciji kao načinu da se govori o traumi, ali i o tome zašto se o genocidu u Srebrenici mora govoriti.

Na samom početku razgovora, Drljević je istakao da mu je izuzetno drago što je film dio Sarajevo Film Festivala, posebno jer to nije bila prvobitna namjera.

- Početna namjera bila je da, zajedno s producentima iz BIRN-a i Memorijalnim centrom Srebrenica, taj film bude prikazan za 11. juli u Srebrenici, u Potočarima. Međutim, desilo se nekako da je to otišlo malo dalje i da smo vidjeli da postoji mogućnost da bude i festivalski film. Primljen je i to me zaista raduje. Jer ipak, kada je film na Festivalu, gledanost je uvijek daleko veća, puno više se čuje o filmu. To onda nisu samo ljudi koji su iz Sarajeva i iz Bosne, nego film dobija gledanost i izvan države. Mislim da nam je to svima jako bitno, svima nama koji smo radili na ovom filmu, kazao je Drljević.

Naglasio je da nije imao nikakvih ograničenja tokom rada na ovom filmu.

- Sam prijedlog, kada je Denis Džidić iz BIRN-a, odnosno producent ovog filma, predložio da radimo animirani film, jeste mi izgledao čudan. Film o Srebrenici, o Fahrudinu Muminoviću, koji je tada imao sedam godina, dječaku koji je preživio strijeljanje u Orahovcu, gdje je ubijeno više od 800 ljudi u jednom danu… Animacija mi je u prvom trenutku izgledala kao nešto za što nisam bio siguran da li je prikladan stil za tu temu. Međutim, kada sam istražio temu, kada sam pregledao sav materijal koji je Denis već snimio, sve te silne razgovore s Fahrudinom, a pogotovo kada sam naišao na svjedočenje haškog, zaštićenog svjedoka, čovjeka koji je Fahrudinu spasio život, pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske, jednostavno sam shvatio da bi to mogla biti jako dobra kombinacija animiranog i dokumentarnog filma, otkrio je Drljević.

Nisu, rekao je, bili sigurni kako će sve to funkcionisati zajedno.

- Prvo su napravljeni ti dokumentarni dijelovi, montirani, onda su uslijedili prvi radovi na animaciji i spajanje prvih dokumentarnih i animiranih scena. Tada smo već bili sigurni da će to sigurno funkcionisati. S druge strane, postoji još jedna stvar koja nas je vodila, a to je da je animacija, odnosno crtani film, nešto što je blisko djeci. Nekako nesvjesno to vezujemo za dječiji film, tako da se u tom stilskom pogledu animacija, čini mi se, uspješno uklopila u priču o jednom sedmogodišnjem dječaku. Tako se spajaju jedna ogromna, strašna trauma i nešto što je u svima nama potpuno dječije, istakao je Drljević.

Kompletan proces rada za njega je bio vrlo emotivan.

- Nijedna tema vezana za Srebrenicu nije laka. Zaista mislim da u radu na bilo kojoj temi vezanoj za genocid i Srebrenicu čovjek mora biti jako pažljiv. Mora biti emotivno uključen, ne može se isključiti, a pogotovo kada je tema sudbina sedmogodišnjeg dječaka, kada se radi o djetetu. Nije bilo lako raditi. Zaista sam bio emotivno potpuno u tom filmu i to nije ni kratak period. Radili smo na filmu skoro godinu i po, bez obzira na to što je to kratki film, ali je zahtijevao jedan konstantan, dugotrajan rad, kazao je Drljević.

Život u fokusu

Plašio se da ne odu u patetiku, u banalnost pri radu na ovakvoj temi.

- Nadam se da to nismo učinili, da smo sačuvali dostojanstvo Fahrudinove priče, naglasio je Drljević.

U središtu priče je život, kojeg okružuje smrt. A za Drljevića i ostatak ekipe riječ "život" je fokus.

- Veoma je bitna ta riječ. Život se nastavlja i Fahrudin je preživio to što je preživio. On jeste zaista živi spomenik užasne strahote. On svakako mora nastaviti život sa svojom traumom, ali isto tako mislim da je jako bitno da se čuje njegova priča. Mislim da upravo te individualne priče, priče ljudi, priče žrtava, priče onih koji su preživjeli, baš njihove priče puno više dopiru do ljudi.

Znate, kada pomenete brojke, nekoliko hiljada ljudi, to nekako sve ostaje apstraktno. Ali kada čujete individualnu priču, ličnu priču dječaka koji je preživio to i koji nastavlja živjeti, noseći, naravno, svoju traumu kroz cijeli život, to ipak onda daje ulaz u širi kontekst nego samo brojke, naglasio je.

Fahrudin Muminović danas je u kasnim tridesetim godinama. Među prvima je pregledao film, ali emocije su bile jače te nije izdržao do kraja.

- Fahrudin je pogledao film na jednoj probnoj projekciji, kada film još nije bio završen. On je izašao, nije mogao ostati do kraja na projekciji. Jednostavno, u tom trenutku nije mogao izdržati. Ali je poslije uspio, pogledao je završenu verziju filma. Mi smo svakako htjeli da on prvi pogleda film, da kaže da li je zadovoljan, da li ima neke zamjerke. Jer u svakom slučaju najgore bi bilo da mu još mi nanesemo štetu, da na svu njegovu traumu doprinesemo da se ona još i pogorša.

Razgovor za Oslobodjenje.baJurić otkrio šta mu znači što će Watson gledati "Male stvari": Ona nema osrednje uloge

U svakom slučaju, on jeste pogledao film, zadovoljan je i nadam se da će dobro reagovati na kino-projekciju na Festivalu, istakao je naš sagovornik.

Nisu željeli, kaže Drljević, da animacijom ublaže ili zaobiđu ono što se stvarno dogodilo u Srebrenici u ljeto 1995. godine.

- Ali radili smo na način da te scene koje zaista opisuju taj dan, to strijeljanje, sve gledamo iz perspektive dječaka. Znači, da vidimo samo dijelove onoga što se dešava. To se sve može postići i igranim sredstvima, naravno, ali animacija je ipak nešto što daje više mogućnosti. Tako da, koristeći dokumentarne snimke svjedočenja u Hagu koji daju jedan širi kontekst cijeloj priči i koristeći animaciju iz stilske perspektive dječaka kojem se to dešava, mislim da smo uspjeli zaokružiti tu priču, kazao je Drljević.

Zadovoljan je krajnjim rezultatom i misli da je to nešto čemu su težili.

- Publika će vidjeti film uskoro. Gledanje filma je individualni čin i nadam se samo da film neće nikoga ostaviti ravnodušnim, da će mu dati povoda za razmišljanje, za istraživanje. Neko će možda i prvi put čuti za Fahrudina i možda i za Srebrenicu. Nadam se da će i odjek i reakcije publike biti zadovoljavajući, poručio je reditelj.

Genocid u Srebrenici mnogi i danas negiraju, iako je sudski utvrđena činjenica. I to je jedan od razloga zašto je važno govoriti o genocidu, podsjećati na zlo koje je učinjeno.

- Vidimo šta se sve dešava, od Gaze do Ukrajine. Mislim da su to sve i dalje posljedice nesuočavanja s onim što se ranije desilo, tako da tu uopšte nemam nikakve dileme. Te priče uvijek treba pričati. One uvijek trebaju biti aktuelne, uvijek trebaju upozoravati. Koliko možemo postići s tim? Nisam siguran, ali u svakom slučaju ne trebamo odustajati, naglasio je Drljević.