Film koji kritičari smatraju najboljim u 21. vijeku upravo je napunio 25 godina

Hollywood u filmu „Mulholland Drive“ obećava slavu, ljubav i novi početak, ali iza njegovog sjaja čekaju poniženje, gubitak identiteta i nasilje. David Lynch u ostvarenju iz 2001. prati dvije žene čiji se susret pretvara u priču o ambiciji, iskorištavanju i granici između željenog života i stvarnosti koju je teško prihvatiti.

Dvadeset pet godina kasnije, film ostaje među najcjenjenijim ostvarenjima ovog stoljeća. Na listi New York Timesa, sastavljenoj prema glasovima 500 filmskih profesionalaca, zauzeo je drugo mjesto, dok mu je BBC dodijelio prvo. Njegova privlačnost povezuje se s hollywoodskom historijom, složenim ženskim likovima i mogućnošću različitih tumačenja pri svakom novom gledanju.

Betty dolazi u Los Angeles uvjerena da je pred njom glumačka budućnost. Njena vedrina i odlučnost suprotstavljene su strahu nepoznate tamnokose žene koja, nakon pokušaja ubistva i saobraćajne nesreće, ostaje bez pamćenja. Utočište pronalazi kod Betty, a ime Rita bira ugledavši poster filmske zvijezde Rite Hayworth.

Njihovo zbližavanje i istraživanje Ritine prošlosti odvijaju se uz priču o reditelju Adamu Kesheru. Dok pokušava snimiti film, suočava se s pritiscima nevidljivih moćnika koji mu nameću glumicu. Nije jasno dolaze li naredbe iz studija ili kriminalnog podzemlja, ali njegova sloboda odlučivanja postaje sve manja.

Upravo takav prikaz industrije Lindsay Hallam, autorica knjige „David Lynch’s Twin Peaks: Fire Walk With Me“, smatra važnim za trajnu relevantnost filma. Povezuje iskorištavanje djevojaka koje sanjaju slavu s pritiscima zbog kojih reditelji odustaju od vlastitog integriteta.

Za Hallam, put od Bettyne nevinosti do Dianeine tragedije govori i o vremenu nakon pokreta #MeToo. U njemu prepoznaje sistem izgrađen na radu žena koje koristi, zlostavlja i potom odbacuje. Značaj vidi i u nastanku filma: odbačeni televizijski pilot pretvoren je u ostvarenje koje nadilazi industrijski nedostatak vizije.

Hollywoodska prošlost prisutna je i u pojedinostima. Tom Huddleston, autor knjige „David Lynch: His World, His Work“, izdvaja kadar studijske kapije preuzet iz „Sunset Boulevarda“, pojavljivanje Ann Miller, kostime, šminku i muziku.

„Ako postoji nešto što ljubitelji filmova vole, onda su to filmovi o filmovima“, kaže Huddleston.

Ipak, poznati filmski svijet postepeno postaje neprepoznatljiv. Bettyn osmijeh više ne pruža sigurnost, a potraga za Ritinim identitetom otvara pitanja o samoj Betty. Misterija, ljubavna priča, horor i komedija smjenjuju se dok Los Angeles poprima oblik labirinta sna.
Filmski predavač Paul Sutton taj prostor opisuje kao lijepu, ali zastrašujuću sliku Amerike iz 2001, u kojoj svakodnevica postaje neobična, a nešto monstruozno vreba na rubovima svijesti.

„Četvrt stoljeća kasnije djeluje kao da je noćna mora postala stvarnost“, smatra Sutton.

Posebno mjesto pripada Naomi Watts, kojoj je film donio međunarodni proboj. Prije angažmana bila je blizu odluke da napusti glumu i Los Angeles. U emisiji „Live! with Kelly and Mark“ prisjetila se koliko je očajnički tražila posao, iskustva koje se približava svijetu njenog lika.
Dvostrukost njene izvedbe prati pitanje može li san zaštititi čovjeka od bola. Ben Tyrer, predavač filmske teorije na Univerzitetu Middlesex, smatra da bijeg od traume stvarnosti završava buđenjem radi bijega od traume sna. Lynchov odgovor vidi u prihvatanju misterije i odustajanju od neprestane potrebe za još više.

Sam Wigley iz BFI-ja i časopisa „Sight and Sound“ prepoznaje dodatnu savremenost u rascjepkanom identitetu, toksičnosti slave i nestabilnosti stvarnosti. Logiku filma povezuje s algoritamskim krugovima istomišljenika i deepfake sadržajima koji danas zamagljuju autentičnost.

Spisateljica Philippa Snow potragu za zvjezdanim statusom čita i kao potragu za poželjnom, uspješnom ženstvenošću. Film smješta uz „Lost Highway“ i „Inland Empire“ u Lynchovu losanđelesku trilogiju. Prvi smatra suštinski muškim, „Mulholland Drive“ ženskim, a za treći naznačava nebinarno tumačenje.

Takva otvorenost omogućava nova čitanja ambicije, roda, moći i iluzije. Prema Wigleyju, upravo zato gledatelji će se još dugo suočavati s njegovim značenjima, nezavisno od mjesta koje mu buduće filmske liste dodijele u godinama koje dolaze.