Dino Mustafić za Oslobodjenje.ba: Ne vjerujem u umjetnost koja bježi od stvarnosti

Redatelj i novi direktor ICIKUM-a na Grbavici, Dino Mustafić, jedan je od najistaknutijih autora savremene bosanskohercegovačke teatarske i filmske scene, prepoznatljiv po projektima koji hrabro otvaraju društveno važne teme i pomjeraju granice klasičnog umjetničkog izraza.

U razgovoru za Oslobodjenje.ba govorio je o otvaranju novog kulturnog prostora, značaju decentralizacije kulture u Sarajevu, ali i važnosti uključivanja mladih autora u savremeni teatar. Dotakli smo se i njegovih novih projekata koji spajaju teatar, film i savremeni scenski izraz.

Van zone komfora

- Otvaranje ICIKUM-a za mene nije samo pokretanje još jedne teatarske adrese, nego pokušaj promjene kulturne geografije Sarajeva. Grad je dugo živio ideju da se umjetnost događa gotovo isključivo unutar nekoliko institucija u centru, a time su čitavi kvartovi ostajali izvan živog kulturnog toka. Grbavica je prostor svakodnevice, urbanog pamćenja i stvarnog života grada, i meni je važno da teatar bude tamo gdje ljudi žive, a ne samo gdje se ceremonijalno dolazi, rekao nam je Mustafić o stvaranju nove kulturne adrese.

Kako kaže, ICIKUM vidi kao otvoreni laboratorij - mjesto susreta, rada, rizika i razmjene.

- Decentralizacija kulture nije administrativna riječ nego politička i umjetnička odluka da se publika ne podrazumijeva, nego ponovo osvaja. Teatar mora izaći iz zone komfora i vratiti se zajednici iz koje nastaje, naglasio je. 

Govoreći o mladim autorima i glumcima, ističe da ih ne treba posmatrati kao 'budućnost', već kao sadašnjost teatra.

- Svaki put kada zatvorimo prostor za nove autore i glumce, zapravo zatvaramo mogućnost da se umjetnost mijenja. Mene zanima energija prvog rizika, prve pobune, prvog autorskog glasa, poručio je Mustafić te dodao:

- Mislim da je scena danas formalno otvorenija nego ranije, ali i dalje postoji snažna hijerarhija i strah od promjene. Institucije često sporije dišu od generacija koje dolaze. Zato pokušavam stvarati modele rada u kojima mladi umjetnici ne čekaju 'dozvolu' sistema nego odmah ulaze u proces, odgovornost i stvaranje. Teatar opstaje samo ako stalno mijenja vlastiti krvotok.

Dotakli smo se filma i serije "Trake" koji se trenutno nalaze u produkcijskoj fazi i obuhvaćaju više lokacija. Novi projekat, prema scenariju Zlatka Topčića, temelji se na istinitim događajima i donosi snažnu priču o ratnim stradanjima, ali i o ljubavi i ljudskom dostojanstvu.

- Riječ je o projektu koji zahtijeva kompleksnu logistiku jer se snima na više lokacija i spaja intimnu ljudsku priču s društvenim kontekstom koji svi prepoznajemo. Mene je zanimalo kako se privatne sudbine urezuju u prostor, u grad, u vrijeme u kojem živimo, ispričao je redatelj i pojasnio kako je atmosfera projekta snažno autorska, između realizma i unutrašnjeg psihološkog pejzaža likova.

Savjestan prostor

Otkrio je šta publika može očekivati:

- To nije priča koja nudi jednostavne odgovore, nego pokušava razumjeti generaciju koja nosi posljedice tranzicija, trauma i stalnog osjećaja privremenosti. Publiku očekuje emocionalno intenzivan, vizuelno dinamičan i glumački vrlo zahtjevan projekat.

Upravo važne teme kroz crni humor donio je film “Paviljon”, koji je oduševio bosanskohercegovačku publiku još na otvaranju 31. izdanja Sarajevo Film Festivala. Mustafić naglašava da ne vjeruje u umjetnost koja ide mimo svijeta koji nas okružuje, ističući da se upravo u tome ogleda i inspiracija koju donosi kroz svoj rad.

- Ne vjerujem u umjetnost koja bježi od stvarnosti. Teatar i film nisu dekor društva nego njegov savjestan prostor. Umjetnost nema obavezu da daje rješenja, ali ima odgovornost da postavlja pitanja koja često niko drugi ne želi otvoriti. U vremenu polarizacija, populizma i opšte banalizacije javnog prostora, umjetnost postaje jedno od rijetkih mjesta gdje je moguće misliti složeno. “Paviljon”, kao i drugi moji projekti, nastajao je iz potrebe da se govori o onome što nas tiho određuje - o strahu, moći, marginalizaciji, ali i o ljudskoj potrebi za dostojanstvom, rekao je Mustafić.

Sloboda i hrabrost

Za kraj nas je zanimalo kako uspijeva pronaći balans između svih oblasti, a ističe, da ga upravo takav paralelni pristup najviše inspiriše. Dotakli smo se planova za budući period. U Dramskom teatru Skopje započeo je rad na projektu Fedra kao diptihu: Fedra Jean Racine i Fedrina ljubav Sarah Kane, dvije predstave koje, kaže, mogu funkcionisati zasebno, ali i kao jedinstven scenski dijalog između klasične tragedije i savremene brutalne intime.

- Zanima me upravo taj sudar epoha: kako isti mit govori različitim jezicima vremena, pojasnio je Mustafić podsjetivši upravo kako razvoj ICIKUM-a, završetak “Traka” i novi međunarodni projekti čine period intenzivnog umjetničkog istraživanja:

- U ovom trenutku više nego ikad vjerujem da umjetnost mora biti prostor slobode, ali i hrabrosti da se misli drugačije.