„Julieta“: Almodóvarova priča o majci koju prošlost ne pušta

Almodóvar u svojim filmovima često govori o porodičnim i međuljudskim odnosima. Kroz svoje narative prikazuje razvoj emocija likova, ali i njihovo intenzivno shvatanje svijeta u kojem se nalaze. Koristeći se snažnim estetskim elementima, poput besprijekorne scenografije, njegovi filmovi često postaju pravo bogatstvo prizora, u kojima vizuelno i emotivno gotovo uvijek djeluju zajedno.

„Julieta“ je upravo jedan takav film. Tipično smješten u Španiju, prati priču žene koja je samo željela napisati pismo svojoj kćerki. Međutim, već u prvim redovima pisanja počinje shvatati da svom djetetu duguje mnogo više od jednog pisma.

Prošlost koja nikada zaista ne odlazi

Julieta živi u Madridu i sprema se napustiti grad sa svojim partnerom Lorenzom. Međutim, slučajan susret s Beatriz, nekadašnjom najboljom prijateljicom njene kćerke Antíe, mijenja sve.

Saznanje da Antía živi u Švicarskoj, da je udana i da ima troje djece u Julieti ponovo pokreće ono od čega je pokušavala pobjeći. Umjesto odlaska iz Madrida, odlučuje ostati i vratiti se u nekadašnji stan. Počinje pisati pismo kćerki, a pisanje postaje način da se vrati događajima koji su obilježili njen život.

Film se tako ne kreće pravolinijski. Almodóvar priču gradi kroz slojeve sjećanja, vraćajući se u Julietinu mladost i period kada je upoznala Xoana, galicijskog ribara u kojeg se zaljubila. Iz njihovog odnosa rodila se Antía, ali porodični život ubrzo će biti obilježen gubitkom koji će ostaviti posljedice na sve njih.

Majčinstvo između ljubavi i krivice

U središtu filma nije samo pitanje gdje je Antía i zašto je otišla. Mnogo važnije pitanje jeste ono koje Julieta postavlja samoj sebi: koliko zapravo poznajemo ljude koje najviše volimo?

Almodóvar majčinstvo ne prikazuje kao idealizirani odnos lišen konflikta. Naprotiv, između Juliete i Antíe postoji čitav niz prešućenih osjećaja, zamjeranja i pogrešnih odluka. Njihova udaljenost nije samo fizička. Ona je posljedica godina tokom kojih su se ljubav, tuga i krivica međusobno isprepletale.

Upravo zbog toga „Julieta“ funkcioniše kao priča o sjećanju. Prošlost u ovom filmu nije završeno poglavlje, već nešto što neprestano mijenja način na koji junakinja razumije vlastiti život.

Dvije glumice, jedna žena

Posebnost filma je i način na koji je Julieta predstavljena kroz dvije životne faze. Mlađu verziju lika igra Adriana Ugarte, dok zrelu Julietu tumači Emma Suárez. Njih dvije ne predstavljaju samo različite godine iste žene, već i dvije verzije njenog unutrašnjeg svijeta.

Mlada Julieta je otvorena prema životu, ljubavi i mogućnostima koje joj se pružaju. Starija Julieta nosi posljedice svega što joj se dogodilo. Ta podjela omogućava Almodóvaru da pokaže kako nas iskustva mijenjaju čak i onda kada pokušavamo nastaviti dalje.

Crvena boja kao emocionalni potpis

Kao i u brojnim Almodóvarovim filmovima, vizuelni identitet ima važnu ulogu. U „Julieti“ posebno se ističe crvena boja, koja se pojavljuje u odjeći, predmetima i enterijerima.

BFI ističe upravo ponavljanje crvene boje kao jedan od važnih vizuelnih motiva filma. Ona se može čitati kao odraz emocija koje Julieta pokušava potisnuti, ali koje se uvijek iznova vraćaju na površinu.

Nasuprot tome, mirniji i blijedi tonovi prate trenutke u kojima Julieta pokušava svoj život držati pod kontrolom. Vizuelni jezik tako postaje produžetak njenog emocionalnog stanja.

Almodóvar između melodrame i tišine

„Julieta“ je adaptacija tri kratke priče kanadske književnice Alice Munro: „Chance“, „Soon“ i „Silence“. Almodóvar ih je povezao u jednu priču koja obuhvata više decenija života glavne junakinje.

Upravo je odnos prema književnom predlošku ono što film izdvaja iz uobičajenog Almodóvarovog opusa. Iako su prisutni njegova prepoznatljiva estetika, intenzivne boje i snažne ženske protagonistkinje, „Julieta“ je suzdržanija i tiša od nekih njegovih ranijih ostvarenja.

To je film u kojem se drama često nalazi upravo u onome što likovi ne izgovore.

Film o nemogućnosti da promijenimo ono što se dogodilo

Julieta pokušava razumjeti vlastiti život tako što mu se vraća. Njeno pisanje nije samo pismo kćerki. Ono je svojevrsno suočavanje sa samom sobom.

Zato „Julieta“ nije klasična priča o nestaloj kćerki. To je priča o tome kako ljudi godinama nose posljedice odluka koje su nekada izgledale kao jedini mogući izbor.

Almodóvar kroz odnos majke i kćerke postavlja univerzalno pitanje: možemo li zaista ostaviti prošlost iza sebe ili ona samo čeka trenutak da se ponovo pojavi?

„Julieta“ je upravo zbog toga jedan od njegovih filmova koji ne traže od gledatelja da samo prati radnju. Traži da zajedno s glavnom junakinjom preispituje ono što se dogodilo, ono što je prešućeno i ono što možda nikada neće dobiti potpuno objašnjenje.