EDVIN KANKA ĆUDIĆ: U ratu nepoželjni, u miru nevidljivi

Trideset i tri godine poslije akcije Trebević 2, u kojoj je prilikom hapšenja Mušana Topalovića Cace, komandanta 10. brdske brigade Armije RBiH, ubijeno devet pripadnika Vojne policije Armije i MUP-a RBiH, o zločinima na Kazanima Sarajlije još uvijek ne daju glasan stav. I dalje se o ubistvima počinjenim podno Trebevića zbori kroz šaputanje. A ukoliko javno spomenete impozantnu dženazu prenošenja ubice sa nepoznate lokacije na Šehidsko mezarje Kovači, neminovno je da ćete se suočiti sa prijetnjama i psovkama, te biti etiketirani kao nepoštovalac žrtava zločina počinjenih od vojnika Radovana Karadžića.

Na još jednu godišnjicu zločina počinjenih nad jamom Kazani metropolitanci bivaju uskraćeni obilježiti zločine pripadnika 10. brdske brigade na spomeniku koji bi se trebao nalaziti u središtu grada. Naime, onaj što je podignut na Trebeviću ne odgovara povijesnim činjenicama. Broj žrtava nije tačan, a zločinac nije naveden. Iako su vlasti odbile Cacu na tom zdanju uklesati, obožavatelji su ga crvenim slovima dopisivali kao heroja, vandalizirajući spomen-ploču. No, kako gradski oci ne čuju zahtjeve civilnog društva o važnosti spomenika u centru grada, aktivisti, novinari, porodice žrtava i predstavnici međunarodnih institucija, ovogodišnju komemoraciju će upriličiti okruglim stolom u Sarajevu.

Događaj koji se organizuje nije prilika da bi se samo prisjećali ratnih zločina prijeratnog muzičara sarajevskih zvijezda, nego i žrtava drugih ratnih zločina. Ponašanjem prema manjinama ispisuje se demokratičnost jednog društva. Odnosno, onih koji su ubijeni samo zato što su u nekom mjestu i u pogrešno vrijeme u očima većine postali manjine. Koji su od komšija postali neprijatelji, od domaćina se pretvorili u strance. Cilj okupljanja je da se kroz diskusiju na dan Kazana iz suočavanja s prošlošću izvuku neke pouke, a ne kako bi se dodatno viktimizirali.

Vjerovatno bi učesnici i organizatori ovog susreta bili zadovoljni kada bi se rješavanje problema u kojima se nalazi LGBT zajednica postala goruća pitanja na sjednicama državnog parlamenta. Ne moramo se složiti sa svime. No, važno je o tome govoriti. Mnogo je tabu tema koje more naše društvo. U Banjoj Luci bi to bila maltretiranja u crvenom kombiju. Brčko progone zločini Gorana Jelisića u Zanatskom centru. Za njima se Srbi, a ni Bošnjaci, posebno ne obaziru. O ubistvima u centru zanatlija s prigušivačem i dva metka u potiljak, također se progovara šapatom. Zbog nečega što se dogodilo prije trideset godina u Brčkom se ne žele političke koalicije raskidati. Međutim, fotografije zločina vješto se koriste kako bi druga strana uvijek bila kriva.

Malo toga se promijenilo u trideset godina. Od Cacine dženaze 1996. i pogreba Ratku Mladiću septembra ove godine. Prvom je prisustvovalo 12, dok je drugom 16 hiljada ljudi. U oba slučaja, vjerski i politički vrh se nije gnušao zločina počinjenih u njihovo ime.

Za razliku od Ratka, Caco je nakon hapšenja u pokušaju bjekstva ubijen. Prvobitno je zakopan na nepoznatoj lokaciji. U blizini grobnice svojih žrtava. One koju su vlasti napravile nakon ekshumacija na Kazanima, Gaju i Grm malinama. Vlast je poslije rata otkrila mjesto njegovog ukopa i pomogla glorifikaciju ubice. Među pripadnicima Armije RBiH bilo je onih koji su smogli snage ustati protiv ovog čina. U Mladićevom slučaju toga nije bilo. Neki bi i ponavljali zločine.

Sarajevo kao grad svih etnija i konfesija treba da služi kao primjer drugima. Zato bi se na groblju Sveti Josip trebala postaviti ploča u znak sjećanja na novembar 1998, kada su na tom mjestu, dvije godine poslije Cace, reekshumirani posmrtni ostaci žrtava u 28 vreća. Forenzičkom analizom je utvrđeno da se radi o najmanje 23 žrtve. U jednoj su se nalazile životinjske kosti. Bio bi to u centru prijestolnice spomenik manjinama i u ratu nepoželjnima, ali našim sugrađanima. Time bi Sarajevo iskazalo poštovanje prema svima onima koji u njemu žive. Podsjetilo bi porodice ubijenih da je ovo još uvijek njihov grad.

Istina, na toj ploči bi bio znatno veći broj ubijenih od onog koji je naveden podno Trebevića. Sa tri lokacije: Kazani, Gaj i Grm maline, žrtve su ekshumirane novembra 1993. i zakopane kao NN na groblju Sveti Josip. Neki su navedeni na spomeniku podignutom iznad jame na Kazanima. No, ima i izostavljenih.

Spomenik na Svetom Josipu razotkrio bi pogreške koje su na trebevićkom napravljene. Ipak, pokazao bi da se grad suočava sa svojim zločincima. Opovrgnulo bi se jednostrano gledanje na prošlost, a žrtvama odao pomen kakav zaslužuju.