ELDINA ZOLJ-BALENOVIĆ: Život se uslikati ne može

Protekli izbori, odnosno rezultati izbora su pokazali zašto je našim vladajućim politikama posljednjih 20-ak godina važnije ulaganje u sve, prije nego u zdravlje.

Ministar zdravstva KS-a Enis Hasanović je prije dvije godine pronašao način da se sa liste čekanja za onkološku terapiju skinu svi pacijenti iz Kantona Sarajevo. To nije značilo kraj problemima onkoloških pacijenata, jer liječenje karcinoma zahtijeva brojne pristupe, terapije, liječenja.

Naime, pored liste čekanja na inovativne, savremene terapije oboljeli od karcinoma se liječe i citostaticima koji su prva linija odbrane, a kojih nedostaje na KCUS-u pa ih pacijenti moraju kupovati. Liječe se lijekovima koji su registrovani, ali nisu indicirani za njihovu vrstu raka. Ti pacijenti ne mogu na listu čekanja, nego lijekove moraju sami kupiti bez mogućnosti refundiranja. Liječe se i lijekovima koji u BiH nisu nikako registrovani, pa ih i ti pacijenti kupuju bez mogućnosti refundiranja sredstava.

Kada bismo govorili o broju jednih, drugih, trećih pacijenata, bili bismo neozbiljni, jer FBiH još nema registar oboljelih, ali ono što se zna jeste da je prema podacima KCUS-a u KS-u broj novooboljelih godišnje iznad 4.000. Svakoga dana dijagnozu karcinoma dobije 10 osoba u KS-u. Podatak od kojeg se zaledi srce i sve oko srca, jeza protrese svaku ćeliju, izgubiš dah, zanijemiš.

I zato je podatak da je u protekle dvije godine 900 osoba iz KS-a dobilo lijek zahvaljujući aktivnostima Ministarstva zdravstva KS-a, na čijem je čelu dr. Enis Hasanović, obećavajući. Podatak koji je unio barem malo svjetla u tešku svakodnevnicu onkoloških pacijenata. Podatak koji je obećavao bolje dane.

Nažalost, osoba koja je doprinijela liječenju ili izlječenju 900 onkoloških pacijenata i kvalitetnijem životu članova njihovih porodica dobila je na izborima 3.137 glasova.

S druge strane, imamo kandidata Adnana Štetu, koji je preporodio saobraćaj u KS-u, za što mu sasvim sigurno svi dugujemo ogromnu zahvalnost, što su građani i potvrdili svojim glasovima. Čak 20.322 stanovnika KS-a su zaokružila ime ministra saobraćaja KS-a. S pravom. Zasluženo.

Ali...?

Inače ne volim ovo “ali”. Ono kao da služi da umanjimo nečiji doprinos, zalaganje, rezultat. Zaista to ne želim. Ali, ovdje je neizbježno.

Građani su prepoznali i nagradili tramvajsku prugu, nove trolejbuse, nove tramvaje, minibuse, tramvajske terminale. Ali, izostala je podrška ministru zdravstva koji je spasio ljudske živote. Koji je vratio mir u nemirna srca. Koji je vratio sigurnost u nesigurne korake. Koji je vratio nadu desetinama, stotinama bolesnih.

I zato se svi oni prošli, sadašnji i budući, čija je nadležnost zdravstvo, ne trude, ne rade, ne žele, ne brinu, jer ljudski životi su najjeftiniji, najnebitniji. Ne vide se. Ne čuju se. Ne mogu se opipati. Život se uslikati ne može. Život nije atraktivan za predizborni spot. Život je blijed.

Tramvaj se može uslikati. Nova pruga sija pod uličnom rasvjetom, a stakla novih trolejbusa idealno reflektuju bljesak kamera. To je opipljiv dokaz progresa, politički kapital koji se lako prodaje u trci za glasove. Zdravlje, s druge strane, nema estetiku koja privlači mase. Izliječeni pacijent ne stoji na stanici kao spomenik jednoj uspješnoj mjeri, on se tiho vraća svom životu, daleko od očiju javnosti, sretan što je uopšte živ.

Ovi izborni rezultati su ogledalo našeg kolektivnog prioriteta, ali i surova lekcija za sve buduće donosioce odluka. Poruka koju smo kao društvo poslali je opasna, lakše je politički preživjeti sa zapuštenim bolnicama nego sa zapuštenim cestama. Dok god nam kilometri asfalta budu vrijedili više od spašenih života, zdravstvo će ostati na margini, a pacijenti prepušteni sami sebi, humanitarnim brojevima i crnom tržištu lijekova.

Život se zaista ne može uslikati, ali se njegov gubitak itekako osjeti. Istina, samo iza četiri zida, unutar porodice, najbližih, onih koji su ionako taoci naših karcinoma. Sljedeći put kada stanemo iza glasačkog paravana, bili zdravi ili bolesni, zapitajmo se šta nam vrijedi moderan prevoz ako nas njime nema ko voziti? Ili, još gore, ako stanice ostanu prazne. Ma, šta nam vrijedi bilo šta ako nas ne bude.