Tako je govorio Antonio Landi

“Sjećam se Sarajeva još od 1979. godine kada sam bio u pratnji predsjednika Pertinija”, a dojmilo me se zbog svoje “različitosti i bliskosti jednom vremenu”. “Priroda, šume, sela oko Sarajeva nisu toliko različiti od Friulija”, pa je i ta fizička blizina i sličnost učinila da se osjećamo kao kod kuće. “Šetajući po gradu”, uočavala se različitost, ali i jedincatost “jednog svijeta tako harmonično posloženog” u kojemu žive različite vjere, svijeta koji me je fascinirao do te mjere te mi je Sarajevo naprosto “ušlo u srce”. Stoga sam s posebnim interesom pratio najbolnije događaje devedesetih koji će kasnije uslijediti. U trenutku kada su ove riječi izgovorene - radilo se o predstavljanju knjige kardinala Vinka Puljića “Kršćani u Sarajevu” - godina je 2010, mjesto radnje je Institut talijanske enciklopedije u Rimu, a Antonio Zanardi Landi je talijanski ambasador pri Svetoj stolici, funkcija koju je obnašao između 2007-2010. godine.

Niti dva mjeseca nakon toga, Zanardi Landi imenovan je na ambasadorsku funkciju u Moskvi, na kojoj će se zadržati nepune tri godine, do rujna 2013, a koju mu dio javnosti, domaće i međunarodne, smatra neoprostivim crimenom u utrci za funkciju visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Istovremeno i američku podršku koju je najjasnije artikulirao američki državni tajnik Marco Rubio mnoge europske zemlje smatraju udarom na ustaljena pravila igre.

Godinu 1979, koja se Zanardiju Landiju - rođen je 1950. u Udinama, povijesnom i geografskom centru talijanske regije Friuli (danas regije Friuli Venecija Julija čiji je administrativni centar Trst), pa je tada njegov kronološki sat brojao 29 ljeta, danas pak 76 - urezala u sjećanje, obilježio je predsjednički posjet talijanskog predsjednik Sandra Pertinija Jugoslaviji koji se održao od 11. do 14. listopada. Talijanska se delegacije tada državnički susrela s predsjednikom Titom, posjetila nekoliko jugoslavenskih gradova (Beograd, Sarajevo i Dubrovnik), a Zanardi Landi zahvaljujući digitaliziranom predsjedničkom arhivu - Portale storico della presidenza della Repubblica - ovjekovječen je kao mladi diplomat, preciznije dio diplomatskog ceremonijala.

Karijera mu je slijedila relativno predvidljiv diplomatski put: osamdesete godine je proveo kao prvi tajnik ambasade u Ottawi, zatim kao konzul u Teheranu i ataše za informiranje u Londonu. Devedesete godine provodi u sjedištu talijanskog ministarstva vanjskih poslova, Farnesini, na savjetničkim mjestima, a od 1994. član je znanstvenog savjeta talijanskog časopisa Limes, koji njeguje tradiciju realpolitike i političke geografije. Kruna svakog diplomatskog života su ambasadorske funkcije, a u slučaju Zanardija Landija radi se o kombinaciji dvije pravoslavne zemlje (Republika Srbija između 2004-2006; Ruska Federacije između 2010-2013), te jedne specifično katoličke, Svete stolice (2004-2007).

Smatra se da su njegovi ambasadorski mandati bili poprilično uspješni. Za vrijeme dvogodišnjeg boravka u Beogradu potencirao je dobre tradicionalne odnose Italije i Srbije, koji će kasnije dovesti do intenziviranja talijanskih investicija u bankarski i automobilski sektor, a paralelno sa strateškim partnerstvima radio je i na kulturnoj diplomaciji. Slično je bilo i u Moskvi, gdje je strateške odnose (bankarski i energetski sektor) dodatno osnaživao kulturnim vezama - 2011. obilježena je godina Talijanskog jezika i kulture - te onim vjerskim. Zapažen je bio susret Zanardija Landija s patrijarhom Ruske pravoslavne crkve Kirilom u kojemu su teologizirali o vjerskom naslijeđu Europe, a kasnije će talijanski diplomat dobiti i orden prijateljstva od predsjednika Putina. Zanardi Landi će kasnije konstatirati kako za vrijeme misije u Moskvi nije prepoznao ruski “hipernacionalizam”, koji će se kasnije i vojno artikulirati u Ukrajini, no istovremeno zadržao je realpolitičku poziciju prema Rusiji, lišenu generalne ostrašćenosti.

Prije nekoliko mjeseci u talijanskom podcastu Eastwest talks, Zanardi Landi je istakao kako je rat u Ukrajini svojevrsni “game changer” za čitav svijet, koji je narušio krhke, ali funkcionalne ekvilibrije moći i utjecao na čitav svijet. Talijanski diplomat ne govori o idealnom rješenju već o traženju funkcionalnog i održivog rješenja za rat u Ukrajini koji je pokazao čitavu krhkost europskog poretka, političkog, društvenog i ekonomskog. Najzanimljiviji dio podcasta Zanardijevo je objašnjenje redefiniranja međunarodnih odnosa koje je intenzivirala Trumpova administracija. Paradigme međunarodnih odnosa se mijenjaju - navodi primjer kako je nekada američka administracija imala privilegirane odnose s Prištinom, dok se sada fokus dijelom pomakao na Beograd, a slično je i sa drugim kontekstima u kojima se odnosi redefiniraju - a i Europa mora pronaći svoje novo mjesto pod tim geopolitičkim i drugim suncem te se pozicionirati kao aktivni protagonist.

Talijanska vlada koja je uficijalizirala podršku kandidaturi Zanardija Landija pristupanje zemalja Zapadnog Balkana vidi kao najvažnije strateško ulaganje Europske unije - ministar vanjskih poslova Tajani je na mnogim mjestima apostrofirao važnost toga - a za to je potrebna osoba koja razumije aktualno redefiniranje (geo)politike i čiji koncilijantni profil omogućuje traženje realpolitičkih rješenja posebno u politički fragilnom društvu kakva je Bosna i Hercegovina. Visoki (geo)politički profil Zanardija Landija odgovara postavljenim zahtjevima, no krajnju će riječ ipak imati Vijeće za implementaciju mira, koje i samo traži jedan “harmonično posloženi svijet” kojega je talijanski diplomat doživio u Sarajevu davne 1979. godine.