PAVLE MIJOVIĆ: Studenti položili, Aleksandar pao

“Pobijedila je studentsko-blokaderska lista”, tako je nekadašnji neprikosnoveni lider Republike Srbije, a sad lider opozicije, proglasio vlastiti izborni poraz. Tako je na dan izbora, kada se i sat pomjerio jedan sat unazad te je započelo zimsko računanje vremena, politički sat susjedne nam zemlje označio kraj jednog političkog ciklusa, personificiranog u Aleksandru Vučiću i njegovoj 14 godina dugoj vladavini. Kako je pres-konferencija odmicala, sva retorička flambojantnost Vučića dolazila je do izražaja. U tamnoplavom sakou s diskretnim kariranim uzorkom, Vučić će suverene pobjednike izbora etiketirati samo kao “izvođače radova”, a kriva mu je za izborni poraz Nataša Kandić, sociologinja i istaknuta aktivistica za ljudska prava, zatim duboka država koja i Trumpu podmeće. Mediji su ološ, a istu etiketu je namijenio i izbornim pobjednicima. Mediji skloni Vučiću njegovo priznavanje poraza će interpretirati kao duboko džentlmenski i herojski čin, pokazatelj valjda njegove državničke mudrosti, humanosti i pacifizma, te primjer odgovorne vlasti, koja mu je sada tako nepravedno i bolno oduzeta.

Na podiju su zajedno s njim tu izbornu sramotu proživljavali njegovi najbliži politički suradnici ili možda preciznije adlatusi. Ana Brnabić, koja će do kraja godine biti v. d. predsjednice Republike, a nakon čega će uslijediti i predsjednički izbori, u poludeluzionalnoj maniri pratila je Vučićev govor, ponekad potvrdno klimajući, ponekad generirajući neku neobičnu mimiku. Kasnije će i zapjevati pjesmu “Đenerale, đenerale” u čast Ratka Mladića, a u neko gluho doba noći krenula je i u sukob s neistomišljenicima koji su joj dobacivali nešto sočno u uvredljivom stilu. Svojevrsni raspašoj u izbornoj noći, da rezimiramo. S druge strane, Milorad Dodik, udaljen dva mjesta od Vučića, po potrebi u krupnom planu, a po potrebi izdvojen, pokazao je gotovo nepogrešiv politički instinkt. Na platformi X objavio je Milorad ranije istog dana mini putopis s vlastitog glasanja u kojemu je naglasio svoju privrženost Srbiji i budućim odnosima, što se ispravno protumačilo kao posljednji politički pozdrav Aleksandru Vučiću, s kojim ga, osim funkcionalnog, interesnog i poluideološkog ortakluka i nije vezalo ništa suštinsko.

Izborna lista Studentska lista - studenti pobeđuju naprosto je pomela sve političke oponente, a nastala je iz samoorganiziranog studentskog pokreta, nakon tragičnog pada nadstrešnice na obnovljenom željezničkom kolodvoru u Novom Sadu. Tada je 16 ljudi izgubilo život na mjestu koje je trebalo predstaviti novo moderno lice Srbije - važnu prometnu vezu između Srbije i Mađarske, čiji je cilj bio poticanje trgovine, razvoj turizma i olakšana mobilnost - a građevinska i druga deregulacija, praćena posve netransparentnim pristupom tragediji, bila je okidač za prosvjede. Mjesto željene željezničke modernizacije postat će vrlo brzo nakon toga simbol svih negativnosti Vučićevog dugogodišnjeg upravljanja Srbijom.

Autoritarno upravljanje koje je generiralo osjetan ekonomski napredak i modernizaciju, generiralo je socijalni odgovor, a bizarna retorika - u Vučićevom slučaju radi se o “poetsko-militarističkom kompleksu”, kombinacijom sladunjave, ali i prijeteće retorike - naprosto je iziritirala dobar dio građana Srbije, te ih kooptiralo u prosvjedne dinamike. Prosvjedovali su mladi i stari, desni i lijevi, liberali i konzervativci, filorusi, ali i filoeuropljani, pristalice i oponenti NATO-a. Prosvjedi su postajali čin obiteljskog druženja, spajanja generacija i sanjanje nekog normalnijeg svijeta. Široke narodne mase su se naprosto našle izrevoltirane Vučićevim dugogodišnjim upravljanjem, a na prosvjedne dinamike njegov (para)državni apparatus je odgovarao medijskim difamiranjem, ponekom nasilnom epizodom, te kulturom eliminiranja. Prosvjednici su etiketirani kao opasni disidenti, dobivali su otkaze, prijetnje, a Vučić i ostali segmenti režima su ih denuncirali kao najveću prijetnju za državne interese Srbije, koje jedino on i njegovi pobočnici mogu legitimno predstavljati.

Studentska lista je nakon dvije godine javnog djelovanja i nešto manje onog užeg političkog uspjela mobilizirati građane Srbije. I čini se da je u čitavoj političkoj priči jedina kvaka ona kako mobilizirati ljude i potaknuti ih da izađu na glasanje. Izlazak na izbore, iako se u određenoj mjeri pretpostavlja, ipak nije pravilo, već češće izuzetak, ne samo u regionalnim već i u globalnim okvirima, imajući u vidu rast apstinenata. Izlaznost je bila 68,5% i spada u vrlo visoku, a Studentska lista je osvojila 52,75% glasova, što predstavlja apsolutni politički legitimitet. Izborna lista Aleksandra Vučića pamfletističkog naziva Ujedinjena Srbija osvojila je 39,13% glasova, ili oko 583.521 glas manje od Studentske liste, koja će u Narodnoj skupštini imati oko 140 poslanika, dakle, komotnu većinu za vladanje. Od 250 poslanika u Narodnoj skupštini Aleksandru Vučiću će pripasti samo njih 103.

Studentska lista pobjedom na izborima izazvala je simpatije šire regionalne javnosti podsjećajući nas na jedan od slogana studenata davne 1968. godine - “budi realističan, zahtijevaj nemoguće”. Pokazali su kako je moguće jednostavnim, ali upornim građanskim aktivizmom i izlaskom na birališta promijeniti sistem, što se uistinu činilo kao nemoguća misija. No, pravi problemi sada tek počinju. Heterogenost Studentske liste sada treba artikulirati na politički način u užem smislu. Vladavina prava i reforma institucionalne arhitekture, te (re)pozicioniranje na međunarodnom planu, uz bavljenje neuralgičnim točkama poput devedesetih i Kosova, pokazat će način na koji će nova parlamentarna većina pristupiti vlastitim državnim izazovima. No, jedno je sigurno, studenti su definitivno položili, dok je Aleksandar Vučić pao na ovom izbornom ispitu.