ĐORĐE KRAJIŠNIK: Ostati iznad površine vode

Događa se ovih dana, nakon što je izborno rasparčavanje završeno, a čeka nas vjerovatno duga i mučna postizborna stvarnost, da se u javnosti raspravlja o ulozi i položaju kulture u ovoj zajednici. Odnosno tome šta javna kultura jeste, čemu ona služi, radi čega ju je potrebno očuvati i šta se uopšte može uraditi kako bi ona konačno prodisala i zauzela ono mjesto koje joj u svakom društvu koje drži do sebe pripada. Poznato je u godinama koje su minule da se ni jedna vlast ni u kojem trenutku nije temeljno nastojala pozabaviti svim onim sistemima finansiranja koji domaću kulturnu produkciju održavaju iznad površine vode. Ono što je današnja slika koju gledamo jeste uglavnom višestruki rasap između onoga što je željeno i što se hoće ostvariti. Odsustvo jasnih strategija, stihijski i populistički odnos spram kulture doveli su nas u poziciju da je ovdje sve neizvjesno, da se problemi ne rješavaju temeljno, već kozmetički, te da ništa nije sigurno i ništa ne obećava do kad će nešto funkcionisati. U svakom trenutku se može desiti da sve stane, javne biblioteke, muzeji, galerije, filmska, muzička i književna produkcija permanentno su na tankim i nesigurnim granama. Uslovno o dnevnopolitičkim potrebama kultura se koristi kako moneta za potkusurivanje, bez bilo kakve suštinske svijesti koliko je izostanak nje kao intelektualnog dobra, kao kategorije duha koja propituje našu svrhu i cilj, zastrašujuće i pogubno. Jer, bez toga, bez jasne osnove i odgovora na pitanje čemu služi kultura nema mogućnosti da se napravi ni jedan korak naprijed. Sva ona naša povijesna zakašnjenja, sve neuralgične tačke etnonacionalizma, nemogućnost uspostavljanja neke nove vizije supostojanja, direktno ovise od toga šta je u stanju proizvesti naša imaginacija. Ako oni koji imaginiraju nemaju mogućnost da dovode u sumnju naše mitove, naše greške, naša padove, onda je sasvim izvjesno da se obrasci nesnošljivosti i mržnje iznova ponavljaju.

Više puta sam govorio o tome, tamo gdje se obrazovanje i kultura svedu na nivo kakav je ovaj naš aktuelni nema nikakve šanse da se dočekaju suštinske promjene. Jer sve oko nas upućuje na trajno zarobljeno društvo, izbrazdano viškom primarnih emocija, a manjkom sposobnosti da se između redova, preko zidova, pronalaze rješenja koja bi mogla stvoriti neku novu, pa makar i utopijsku, vrijednost. Sve ono što se od Daytona do danas radilo upućuje da ovdje nije nikad ni postojala volja da se u postratnom društvu dogodi obnova ideje zajedništva, kultura je svedena ili na potpunu komercijalizaciju ili na tradicionalističke, folklorne orbasce njegovanja jednoobraznog etničkog identiteta. Ona kao ona oštrica koja dekonstruiše granice i podjele nikada u potpunosti i nije zaživjela, niti joj je data prilika. Štaviše, ona se getoizirala do te mjere da je svaki vid univerzalnosti uvijek ostajao u drugom planu. Iako ta univerzalnost postoji ona je uvijek upućena van naših granica, ali rijetko kad unutar zajednice kao mjesto susreta i katarzičnog iskustva prevladavanja trauma. Naravno, političke kaste u tome ne vide nikakav problem, one kulturu tretiraju kao nužno zlo, kao nešto što se mora trpjeti, jer je negdje zapisano da i to mora postojati, ali svedeno na odsustvo problematiziranja i postavljanja pitanja koja često jesu bolna i neugodna. Da budem precizniji, politika se plaši slobodne kulture, ona je u direktnoj suprotnosti sa obmanama koje uspostavlja. Zato i živimo u okolnostima u kakvim živimo. Nama je još uvijek neophodno da se pojave oni glasovi koji će imati na umu cjelinu ove zemlje, njen ukupni identitet sa svim lomnim tačkama, kako bi se na sučeljavanju sa naslagama prošlosti i mučnosti sadašnjosti vidjelo imamo li mi ikakvu šansu za normalnosti.

Dakle, u sadašnjim uslovima pod kulturom se podrazumijeva samo ono što može donijeti neku dodatnu komercijalnu vrijednost. Koncerti ocvalih svjetskih zvijezda, kojima smo proteklo ljeto svjedočili, nisu sami po sebi ništa loše, ali budžetirati one događaje koji svakako donose finansijsku korist za pojedince i to predstavljati kao vrhunske dosege u najmanju je ruku uvredljivo. Još gore je što se na osnovu tih nekoliko ljetnih dana oko trajanja Sarajevo Film Festivala nastoji stvoriti privid dinamičnog kulturnog života, ali kad se smotaju crveni tepisi i fanfare umuknu, ne ostaje gotovo ništa. Dakako, tu se ne mogu amnestirati ni sami kulturni djelatnici, sve one budžetlije koje su svjesno pristajale na kompromise i tako dali svoj doprinos kolektivnom umrtvljavanju. Kulture nema ako pred njom postoje ograničenja, i ona bi morala u svom punom kritičkom kapacitetu, kao korektiv društva, postojati uprkos svemu.