GORAN DAKIĆ: Fatih Kol ispod cenzusa

Među mnogima koji su godinama kibicovali šahiste pred nekadašnjom Galerijom počasno je mjesto pripadalo jednome koji je imao vještačko stopalo i koji je vazda vavoljio komad hljeba ili kifle u ustima. Nikada nije odigrao partiju, nije drugima pomagao čak ni da postave figure, ali nije bio pasivni posmatrač koji je pored tih tabli kratio dosadne dane. Znao je “u šah” više od onih koji su se iz dana u dan tukli, ali nikada nije odigrao niti jedan potez.

Savjetovao je, predlagao i objašnjavao svima koji su savjete primali, ali nikada nije povukao niti jedan jedini potez. Kada bi neko glupo izgubio dobijenu partiju, ljutito se okretao na onoj zdravoj nozi i nestajao niz ulicu. Štakom je pokazivao gdje je trebalo spustiti topa, a gdje podići kraljicu. Psovao je slabe igrače, prištio se zbog onih brzopletih, a onima koji su mislili da su najpametniji govorio je samo jedno: Hajde što ne znaju, ali što neće da slušaju!

Tako je nekako i sa opozicijom u Republici Srpskoj: hajde što ne zna, hajde što ne umije, hajde što i ne može, ali što neće da sluša! Dva-tri mjeseca prije izbora razgovarao sam sa opozicionim poslanikom koji je u međuvremenu obnovio mandat i koji je bio ubijeđen da će Željka Cvijanović ubjedljivo izgubiti izbore za srpskog člana Predsjedništva BiH. Pitao sam ga zašto i na osnovu čega to misli, a on mi je odgovorio: Ona je imenovala Fatiha Kola za počasnog konzula BiH!

Džaba slijepcu objašnjavati nijanse između plave i zelene. Imenovanje Fatiha Kola je, nema sumnje, veliki diplomatski skandal, ali bilo je u ovoj zemlji i daleko većih sramota – i još će ih, bogu hvala, biti – koje nisu kažnjene na izborima. Do narednog juna bi se moglo nabrajati kakav su zulum u ovih dvadeset godina počinili pošteni Dodik i njegova još poštenija banda, ali s takvim katalogom se može pred birače taman koliko se može i sa jednoslojnim tariguzom.

Opozicija – a tu mislim prije svega na opozicione prvake koji žive dobro skoro kao i njihovi arhi-neprijatelji, a pritom nikome ni za šta ne moraju da polažu račune koji su sve deblji i deblji – dvadeset godina ne zna kako da dobije izbore, pa u tu bitku kreću slabo ili nikako naoružani, sa ćorcima koji su napunjeni vlažnim barutom. Izborni slogan “Mile je lopov!” nikada neće pobijediti na izborima, ali ne zato što Mile nije lopov, on bi prvi za sebe rekao da jeste, no zato što se glasačko povjerenje skuplja drugim metodama ako se već ne kupuje.

Džaba Fatih Kol, džaba Rašid Serdarov, džaba Mile Radišić; džaba Robne rezerve, džaba Farmland, džaba RiTE Ugljevik; džaba javni servis, džaba namješteni tenderi, džaba bogati sinovi i nadmene kćerke; džaba dokazi o lobiranju, džaba sumnjivi ugovori, džaba tajne transakcije. Dodik bi sutra mogao da proda Republiku Srpsku i to za male pare – nije isključeno da će se to jednom i desiti – pa bi opet pobijedio na izborima zato što bi opozicija krenula u kampanju sa povikom da je on izdajnik i profiter.

Za veliku politiku trebaju, naravno, velike pare, ali nisu vreće sa dukatima jedini garant uspjeha. Dodik je znao kako se osvaja vlast, pa je vlast i osvojio. Trošio je nemilice, davao je koliko i gdje treba, kupovao je sve što nije mogao da ubijedi, ali i to bi mu bilo malo da nije zašao pod svaki šator, zastao kraj svakog kotla, pomolio se u svakoj crkvi. Ako su pare jedan kraj poluge kojom se pomjera nepomična biračka stijena, onda je rad na terenu drugi i daleko važniji krak.

Narod, naime, ne glasa samo protiv nekoga, nego i za nekoga, a tu se opozicija već dvadeset godina ponaša kao da je riječ o nekakvoj nedostupnoj filozofskoj kategoriji. Ne zna se ko je kome veći neprijatelj, ko kome podmeće nogu i ko bi kome oteo stranku. U međuvremenu Dodik obilazi sela, grli ljude, dijeli obećanja i ostavlja utisak kako zna gdje se nalazi svaka kuća u kojoj može da dobije glas. Opozicija se za to vrijeme sastaje, dogovara, saopštava i analizira, pa na kraju zaključi da je narod prevaren i pokraden. To je dupla tragedija: niti narod zna da je prevaren, niti opozicija zna kako je opet izgubila.