ELDINA ZOLJ BALENOVIĆ: Zgužvani su nam i životi

Svakoga dana na Onkološkoj klinici KCUS-a se potvrdi dijagnoza karcinoma kod 10-15 ljudi. U prošloj godini je dijagnozu karcinoma na KCUS-u dobilo 4.286 pacijenata. I u drugim onkološkim centrima je stanje jednako teško. Bolno. Ali, bolno samo za ovih novih 4.286 ljudi, njihove najdraže, hiljade onih koji odranije nose ovaj teret na leđima i njihove porodice.

Okolina, prijatelji, kolege, poznanici, svi zdravi ili samo nepregledani zatvaraju oči kada ugledaju rak, zatvaraju uši, ne daju mislima da vršljaju po sudbinama i životima onih koji prolaze najteže bitke. U nadi da ako ne čuju, ne vide, ne znaju, neće se naći na tim trnovitim stazama.

Nažalost, brojke koje pristižu, brojke koje se procjenjuju, neumoljivo opominju, vrište da bolest ne mari za ono što ne znamo i ne želimo da znamo, čujemo ili vidimo. Rak ne bira ni vrijeme ni ljude, ali sistem bira kako će s njima postupati. A postupa surovo. Čim dobiju phd nalaz, čim se potvrdi rak, ti preplašeni ljudi prestaju biti nečije majke, očevi, kćeri i sinovi. Postaju brojevi, šifre na uputnicama i statistika u hladnim ladicama zdravstvenog labirinta.

A zamislite tek one koji nemaju nikoga. Svakoga dana svjedočim sudbinama starih, bolesnih i samih ljudi iz centra grada, ali i onih iz udaljenijih mjesta. Onih koje nema ko dovesti, držati za ruku, brisati suze, presvući potkošulju. Dolaze sami, desetine kilometara prelaze autobusima, s nekoliko maraka u zgužvanim džepovima pulovera, hlača, haljina. U kesici su, uglavnom, flašica vode, maramice i sendvič za poslije terapije, dok budu čekali prevoz nazad. Zgužvani su i papiri u rukama, nalazi, laboratorijske analize, sve ono što je za njih nepremostiva šifra smrti. Gledaju u kartoteke kao u sudske govornice i trzaju se na svaki glas. Niko nema vremena i nikome u opisu posla ne piše objasniti, pridržati, pomilovati... 

Zgužvani su nam i životi čim dobijemo dijagnozu karcinoma, jer sve su u zakone, pravilnike, priručnike upisali, samo nisu kako biti ruka koja pridržava, podiže, miluje. Kako da jedna stara osoba, koja jedva hoda od bolova, straha, neizvjesnosti, umora, shvati šta je e-uputnica, konzilijum ili esencijalna lista? Ko će nju uzeti za ruku i provesti kroz taj birokratski pakao u kojem se i zdravi, školovani ljude izgube? Niko. Ona ostaje sjediti u čekaonici dok se oko nje smjenjuju lica, čekajući mrvu ljudskosti koje u ovom sistemu odavno nema. Ona ostaje sjediti i u svome vlastitom domu bez adekvatne njege, često odustaje i od liječenja jer sama ne može, ne zna, nema snage, izgubila je vjeru. Bolesna, teško bolesna osoba ostaje čekati dok se kod nas u silne pravilnike negdje nekada ne napiše “čovjek”.

I koliko god tekstova napisala o ovoj temi, uvijek će biti ljudi koji su tek ušli na ove staze, koji ne znaju kuda, koji ne znaju kako i koji se pitaju kako će oni koji nemaju koga nazvati, koji ne znaju otvoriti 10 vrata da bi došli do odgovora na jedno pitanje. Izbezumljeni su, preplašeni, izgubljeni. Slušam glasove koji drhte, slušam ljude koji se bukvalno gase dok mi govore o svojim mukama. Slušam kako svi misle i zaključuju isto, sistem nije napravljen da im pomogne, već da ih iscrpi dok ne odustanu. Svi koji zatvaraju oči pred ovom stvarnošću moraju znati jedno, niko od nas nije siguran. Te trnovite staze o kojima pišem nisu rezervisane za neke druge, nepoznate ljude. One su tu, odmah iza ugla, i čekaju. Sutra to može biti bilo ko. 

Dok god dopuštamo da se bolesni tretiraju kao teret i brojevi, mi gubimo pravo da se zovemo ljudima. Pacijenti na ovom strašnom putu trebaju blagovremeno dobiti adekvatnu terapiju, ali jednako je važno da im se sačuva dostojanstvo, trebaju i ruku podrške i sistem koji ih neće ubiti prije same bolesti. Trebaju ambulantu porodične medicine u kojoj će se osoblje javljati na telefon, termine specijalističkih pregleda u ciklusu od kontrole do kontrole, kontinuiranu psihološku podršku i socijalnog radnika koji će znati za onkološkog pacijenta na svome području. Trebamo ruke koje neće dozvoliti da bilo ko sam prolazi ovim stazama, koje će čvrsto, pouzdano, s ljubavlju provesti bolesnog čovjeka kroz labirint liječenja karcinoma. Sve drugo, sve ovo što mi, onkološki pacijenti, danas, jučer, već 20 godina živimo, je moralni pad čitavog našeg društva.