ELDINA ZOLJ-BALENOVIĆ: Pogled u ogledalo u kojem više nema tebe

Kada karcinom uđe u naš život, promijeni se sve, navike, stil, razmišljanje, prioriteti, pravci. Promijeni se i krug ljudi koji vas okružuje. Promijeni se i bioritam. Život postane potpuno drugačiji. A i vi. Ne samo psihički, nego dolazi do potpune fizičke erozije, sloma. Naglo gubite kilograme, kosu, obrve, trepavice, koža postaje osjetljiva kao struna, nokti lomljivi kao staklo. Ostajete i bez dijelova tijela, organa, onoga s čim ste rođeni i što ste voljeli jer je dio vas.

I kada poželite da tokom borbe za život uložite u kvalitet života i da što prije dođete do fizičke reinkarnacije, dočekaju vas čudni pogledi, strašna pitanja, nerazumijevanje i zatvorena vrata. Jer, preživio si. Živ si. I to ti je sasvim dovoljno. Ili se očekuje da bude dovoljno. Do jučer si bio na tankoj litici između života i smrti, a sada, kada si se samo pola koraka odmaknuo od litice, na pamet ti padaju kosa, zubi, koža, nokti...

Kao da je preživljavanje kazna, a ne pobjeda. Odjednom, želje da ponovo izgledamo lijepo, da ličimo na sebe, da imamo njegu kakvu naša uništena koža zahtijeva, da nosimo kvalitetne perike ili da imamo rekonstruisanu dojku, savremenu protezu, nailaze na zid srama. Gledaju nas s prijekorom, kao da smo obijesni i nezahvalni. Kao da je grijeh željeti komadić svog starog dostojanstva nazad. Jer, pobogu, živa si, glava na ramenima, šta bi još? Nezahvalna si.

A niko ne pita kako je živjeti u tijelu koje je preko noći postalo strano, neprepoznatljivo, tuđe. Niko ne pita kako boli pogled u ogledalo u kojem više nema tebe. Ta borba za lijepu kosu, za uredne nokte, za kožu koja ne peče na svaki dodir, nije estetski hir. To je borba za mentalno zdravlje. To je grčevit pokušaj da vratiš kontrolu nad svojim životom, da te bolest ne definira do kraja tvojih dana. Proteze, perike i estetska njega nisu luksuz, oni su ortopedska i psihološka pomagala. Oni su most između pacijenta i osobe kakva smo nekada bili. Oni su ono što nas treba natjerati da ponovo zavolimo svoj odraz u ogledalu. Da ponovo zavolimo i prigrlimo sebe.

Međutim, mi se i pored višegodišnjeg pakla sa terapijama, vrtimo i u krugu administrativnog ringišpila. U našoj zemlji, pravo na dostojanstven oporavak i ortopedski dodatak direktno zavisi od toga u kojem kantonu živimo. Kao da rak u Sarajevu, Tuzli, Mostaru ili Bihaću ne boli isto. Administrativne granice kroje naše sudbine i naš izgled. Jedan kanton priznaje jedno, drugi ukida drugo, ali nigdje nije idealno, odnosno prihvatljivo. Svugdje nešto nedostaje. Sistem je skrojen tako da nas zakine tamo gdje nas najviše boli. Ako kanton odobri implantat za rekonstrukciju dojke i expander za rekonstrukciju dojke, onda nemaš pravo na adekvatan grudnjak ili kupaći kostim sa džepom za protezu. Ako dobiješ vaučer za periku, on je toliko mizeran da za taj novac možeš kupiti samo plastičnu periku koja još dodatno iritira i podsjeća na bolest. Isto je i sa silikonskim protezama za dojku, kompresivnim rukavima za limfedem, kupaćim kostimima, specijalnim kremama za opekotine od zračenja, limfnom drenažom nakon odstranjivanja limfnih čvorova, posebnim dodacima prehrani, sve to pada na leđa oboljelog dok sistem okreće glavu.

Zatvaraju nam vrata jer nas tretiraju kao brojeve koji troše budžet, a ne kao ljude kojima treba cjelovita, multidisciplinarna njega, kojima treba od života i u životu još nešto osim da dišemo. Odbijamo da budemo u ćošku, targetirani kao trošak, nevidljivi, u kavezima tuđih kantoniziranih propisa i hladne birokratije. Tražiti periku, adekvatnu protezu, grudnjak, kupaći kostim, kompresivni rukav ili kremu za ožiljke, opekotine, rane, nije obijest, nezahvalnost i drskost, nego krik za životom koji vrijedi živjeti, a ne samo disati. Naše dostojanstvo nema cijenu i ne smije zavisiti od administrativnog pečata. Borimo se protiv teške bolesti, borit ćemo se i za kvalitet života, jer imamo pravo na preporod. Imamo pravo da ponovo budemo svoji, cjeloviti i ponosni na duh i tijelo koji hrabro gledaju smrti u oči i ne povlače se.