ĐURO KOZAR: Hrvatska: višak narednika, manjak vojnika

Izjava hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića o tome da u Republici Hrvatskoj ima više doktora znanosti nego što ima vojnika, izazvala je iznenađenje, pa i čuđenje, ne zbog brojnosti osoba s najvišim akademskim zvanjem, nego zarad toga što Hrvatska vojska nije dovoljno popunjena gradivnim elementom svake jedinice. Profesionalni vojnici u ukupnoj strukturi ove vojske čine jedva jednu trećinu i sada nedostaje oko četiri tisuće vojnika, a s druge strane dočasnika je više nego što je potrebno. Vjerojatno po kriterijima podobnosti, skupine vojnika godinama su olako prebacivane u dočasnike, dobile narednički čin i tako je desetkovan vojnički stroj. Negativne posljedice ovog deficita najviše se odražavaju na funkcioniranje njihove dvije glavne gardijske brigade – oklopno-mehanizirane i mehanizirane, na kojima hrvatska kopnena vojska temelji svoju borbenu snagu. U Ministarstvu obrane i Glavnom stožeru analiziraju se razlozi koji su doveli do toga da Hrvatska vojska, već nekoliko godina, nema predviđenih 15.200 vojnika, nego nekoliko tisuća manje. To se pokušava opravdati nepovoljnim demografskim stanjem i tvrdnjom da su se promijenili prioriteti mladih generacija, kojima vojni poziv nije zanimljiv unatoč povećanju plaća, gdje početna vojnička prelazi 1.300 eura, ali izostaje kritika onoga što je država, s tim u svezi, mogla i trebala uraditi, a nije.

Moj poznanik, vojni analitičar dr. Marinko Ogorec iz Zagreba smatra “kako se u protekla dva desetljeća odnos države prema vojsci sustavno zanemarivao” i da je, “nakon završetka Domovinskog rata, standard vojnika i časnika znatno snižen, a ulaganja u obuku i opremanje svedeni na minimum”. Dodaje da je poslijeratno razvojačenje viška kadra provedeno bez jasnih kriterija, čime su izgubljeni stručnjaci sa specifičnim znanjima koje je danas teško nadomjestiti. Zamrzavanje obveznog vojnog roka 2008. godine dodatno je prekinulo prirodni proces i bazu iz koje su se regrutirali budući profesionalci. U ožujku ove godine, ponovo je u Hrvatskoj uspostavljen obvezni vojni rok da bi mladi, u dva mjeseca obuke, stekli temeljna vojna znanja za adekvatno ponašanje u kriznim situacijama i eventualnom ratu, ali se pokazalo da je to vrlo kratko vrijeme za educiranje u vrijeme modernog ratovanja. Dio ročnika je naveo da im je služenje vojnog roka pomoglo u shvatanju i prihvatanju reda i discipline, funkcioniranju u skupini, kretanju u stroju i učenju osnovnih pravila rukovanja oružjem.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća posjetio sam kasarnu, u tadašnjoj Slavonskoj Požegi, koja je nosila ime narodnog heroja Nikole Demonje (poginuo 1944. u 24. godini), a sada u Požegi ima naziv Vojarna 123. brigade Hrvatske vojske. Tu je jedan ročnik završio obvezni vojni rok i o tome napisao: “Prvi tjedan je bio pakao, slijedeća dva još uvijek neugodni, ali ostatak mi je bio odličan”. Posebno se osvrnuo na pitanje toleriranja nedopuštenih simbola i pokliča, naglasivši da se u vojsci potiče isključivo zdravo domoljublje, dodajući da je strogo zabranjeno klicanje “za dom spremni”. Svaki ročnik je za dva mjeseca vojnog roka dobio naknadu od 2.000 eura, što je naročito dobro došlo onima koji su nezaposleni. Nakon završetka vojnog roka, slijede testiranja koja određuju mogućnost profesionalnog zapošljavanja u vojsci, pri čemu veći broj bodova povećava šanse za željeno radno mjesto. Naravno, još je rano zaključiti da li će služenje obveznog vojnog roka povećati zainteresiranost mladih za vojni poziv, ali je posve jasno da su ročnici mnogo toga o vojsci mogli saznati, što ranije u civilstvu nisu znali ili su pogrešno percipirali.

I dok nastoji popuniti vojnički stroj, Republika Hrvatska provodi najveći ciklus modernizacije svoje vojske od Domovinskog rata, s ukupnim ulaganjima koja dosežu oko 4 milijarde eura, a što, pored ostalog, obuhvaća dogradnju nabavljenih borbenih zrakoplova Raffale, višecjevne lansere raketa HIMARS, transportne helikoptere Black Hawk, tenkove Leopard, oklopna vozila Bradley… Također, Hrvatska je reaktivirala pojedine bivše vojarne JNA i vratila vojsku u Vukovar, Sinj, Varaždin, Pulu, Ploče i Beli Manastir, što je omogućilo vojnicima da budu bliže svojim domovima, pozitivno se odrazilo na lokalno gospodarstvo, infrastrukturu i sigurnost. Na ovaj način je izvršena operativna pokrivenost i bolji strategijski raspored postrojbi diljem te države. U Puli je vojarna dobila naziv Hrvatski branitelji Istre i tu je smješteno Središte za besposadne zrakoplovne sustave (dronove). U ovo središte doći će mladi stručnjaci nakon što u vojarni u Udbini završe obuku za upravljanje dronovima, da bi svoje znanje prenosili novim kolegama. S obzirom na iznimni interes mladih za dronove, očekuje se veliki broj kandidata koji će pojačati ešalon hrvatske obrane.