ĐORĐE KRAJIŠNIK: Rat kao tajno stanje svijesti

Ako bismo sudili prema onome što je u danima iza nas pisano i objavljivano, ako bi se analizirala ukupna bijeda povampirenog etnonacionalističkog divljaštva, sva buka i bijes istresena u javni prostor, onda bi se mogla podvući crta koja bi značila da smo u dubokoj regresiji, odnosno da ni korak nije napravljen spram mraka devedesetih. Tačnije, on permanentno traje sa svime što mi sada jesmo, srasli smo sa njim kao potpuno prirodnim stanjem. Ne pronalazi se ni želje ni načina da se sagledaju stvarne razmjere procjepa u kojem ovaj prostor obitava, sa svojim mitomanskim obmanama, nacionalnim preimućstvom kao krovnim božanstvom pred kojim se klanja, pa se otuda kultura smrti nameće kao jedini stvarni život. Decenije odbijanja bilo kakvog suočenja sa prošlošću, podbacivanje svih stvarnih priča o pomirenju, o denacifikaciji i prihvatanju činjenica ratova, opetovano glorifikovanje ubica i zločinaca, sada se na najbrutalniji način vraća u našu svakodnevicu. U svakoj je kući, zaposjelo je svako dvorište. Zapravo, pitanje je da li je ovdje uopšte postojao neki trenutak u kojem se mislilo da je moguće drugačije. Doima se da nikad i nije. Da ovdašnji puk najviše obožava hajdučiju, priklanjajući se bez bilo kakve distance ekstremističkim stavovima koji se kuhaju u političkim kabinetima i umovima onih koji upravljaju našom egzistencijom.

Odsustvo iskrenosti, dijaloga i potrebe da se negativno naslijeđe kritički propita, betonirane pozicije van kojih ni jedan narod nije, zapravo, izašao, producirali su trajno stanje nedovršenog rata. On se sada ne događa oružjem, ali artiljerija zakrvljenih narativa je toliko zagrižena i prihvaćena da ne ostavlja mogućnost da se iskorači u bilo kojem drugom pravcu. To je ono stanje za koje jedino znamo, i svaki novi događaj, svaka nova prilika da se producira uznemirenje, koje će izvršiti dodatne homogenizacije nacionalističkih torova, uzima se kao pogonsko gorivo da bi se održalo trenutno stanje stvari. Jedina ideja, zapravo, jeste obeshrabrivanje svih onih koji misle drugačije, stvaranje nemogućih uslova kako bi se jednom prekinula ta šizofrena nit mržnje, na kojoj iznova poentiraju oni koji su nas doveli u ovakvo stanje. Jer, samo u uslovima u kojima se i dalje forsiraju zavađenost i strah moguće je na ovaj način vladati. Činjenica da je smrt jednog ratnog zločinca došla u trenutku kada se spremaju izbori, upućuje nas na to da će se iznova događati velike prevare, te da nas očekuje pakleni mjesec u okviru kojih će sve biti prilagođeno dokazivanju ko je veći domoljub, na ovaj ili onaj način. Ogrezlost puka u glupost, u jednu potpuno paralelnu stvarnost, u kojoj je prošlost bliža od ovog vremena sada, diskrepancija je i deluzija na koju smo mi manje ili više pristali kao građani. Gotovo da nema nevinih, ne postoji ona stvarna grupa ljudi koja bi izbjegla svrstavanje na jednu, drugu ili treću stranu, ona koja bi gradila alternativni put, tražila način kako izaći iz ovog začaranog kruga opetovanih poraza. A samo u okviru stalnih uznemirenja, ovog čistilišta od života, gdje svaka iskra može zapaliti ogromnu vatru, moguće je opstajanje na ovim osnovama. A to su glib i kal u kojima se reproduciraju laži, gdje je istina unaprijed raščerečena, osuđena na ulogu razdrljene krpe, kojom se bezuspješno briše sva krv i pljuvačina po kojima gazimo.

Sve ovo, dakako, zvuči više kao opšte mjesto nego kao neka ozbiljna konstatacija, ali kako god da bilo, sada je vrijeme da se počne razmišljati o tome ima li načina da se zaista suprotstavi raspolućenosti koja pogubno guta sve pred nama. Da bi to bilo moguće, izvodivo i na koncu realizovano, bilo bi potrebno temeljno preispitati svoje stavove, sagledati zbilju u mnogo širem luku nego je to nama danas dopušteno. Razumljivo je sa jedne strane zašto se ljudi osjećaju nelagodno, zašto reaguju iz pozicije ugroženosti, ali ponovno pristajanje na geometriju sukoba ono je što, sa druge strane, još više produbljuje mogućnost našeg susretanja sa sobom. Dakle, ne sa drugima, nego sa svojim ja. Aveti prošlosti moraju biti sasječene u korijenu, to nije lak put, on zahtijeva žrtvovanje na koje mi, još uvijek, očito nismo ni najmanje spremni. Bez toga, bez mogućnosti da se jednom konačno sudarimo sa zidom, doživimo apsolutni poraz, kako bismo se domogli katarze, nema ni naznake da će ova situacija biti prevaziđena. Potrebne su nove forme, bez razbijanja postojeće paradigme odnosa ona neće biti moguća ni ostvariva, a sve oko nas dugotrajno će ostati survavanje u zlo i njegove prateće efekte.