ĐORĐE KRAJIŠNIK: Kao muha u krigli mlakog piva

Taman kad se pomisli da ne može gluplje i mizernije, stvarnost nas demantuje. I ispada sad da se ovdje neprestano mrači, ali zapravo se samo nastojim osvrtati na ono što nam nudi nepatvorena svakodnevica, u kojoj se koprcamo kao muha u krigli mlakog piva. Dakle, toliko se toga događa što nas unazađuje da je pitanje u kolikoj mjeri smo mi u stanju uopšte sagledati razinu vlastite propasti. Neko bi mogao pomisliti da je nemoguće da se bilo šta desi u ovoj provinciji, a da se od toga ne izazove opšti skandal. I svi jednako učestvujemo u tim malograđanskim sablažnjavanjima. Drugim riječima, količina dnevne potrebe da se zauzimaju strane, da se po svaku cijenu traži način kako napraviti pomutnju, proporcionalna je onome što nismo u stanju da pojmimo. Tamo gdje se život odvija samo u određenim segmentima, gdje se od svega pravi ekskluzivitet, događaju se bizarnosti kakve teško da imaju svoj takmac po razini neopjevane gluposti. A mi, dojma sam, prednjačimo u tome, često bivajući apsolutni šampioni pretjerivanja svake vrste.

Govorio sam već više puta, činjenica da se u glavnom gradu jedne zemlje događaju komercijalni događaji, kakvi su koncerti, sama po sebi ne znači ništa. Neko uloži novac, javi se agentima određenog benda ili muzičara, dogovori se datum događaja, karte se puste u prodaju, zainteresovani kupe te karte i organizuje se koncert. Dobro, potrebno je svakako da se poklope određene stvari da bi neko veliko ime na svojoj planetarnoj ruti skrenulo i među naša brda i planine, ali u suštini ništa revolucionarno u tome nema. Imaš pare, ima zainteresovanih kupaca, imaš događaj. Nema, dakle, nikakve epohalnosti u tome po sebi. Sa druge strane, niko ne pravi velike koncerte da bi udovoljio bilo kome, sve što se u tom smislu događa, pitanje je ekonomske računice. Bilo da želimo predstaviti ovaj grad kao primamljivu turističku ponudu koja će zadovoljiti potrebe stranih gostiju, bilo da unutar nas samih postoji kritična masa koja je spremna priuštiti sebi zabavu u okviru nekog muzičkog događaja, sve se uvijek svodi na vrlo jednostavnu matematiku.

Stvarati od toga nekakve bajke o uspjesima, o činjenici da često ocvale muzičke zvijezde upotpunjuju naše sivilo, te da sebi nastojimo dati oduška tako što ćemo se zabaviti na nekom koncertu, potpuno je bespredmetno. I pokazuje nam samo koliko smo u kulturnom smislu nazadovali, koliko smo željni svega, jer nas je uglavnom sve mašilo što je trebalo mnogo prije da nam se dogodi. Naravno, ne može se ljude kriviti što se osjećaju sretnim da imaju priliku vidjeti u svome gradu neke od muzičkih zvijezda uz čije su zvukove odrastali. To je u najmanju ruku plemenito i lijepo. Ali ono što potpuno unosi zabunu jeste to hajpanje u kojem se od koncerata, koji su, ponoviću opet, čisto komercijalna stvar, pravi dostignuće kakvog nikad nije bilo.

Količina energije koja se ulaže da se pokaže kako smo, eto, i mi svijet, te dio jednog globalnog cunamija zabave, prije svega je odlika provincijalizacije na koju smo manje ili više pristali. To da se grad osjeća gradom samo u danima ljeta, kada treba uz festivalske fanfare privući što više zainteresovanih gostiju koji će isprazniti svoje novčanike u naše kase, ono je na što smo davno svikli. Da bi stvari bile drugačije, potrebno je da ova kultura živi svaki dan u godini, da postoji svijest da se ona održava uprkos svemu. Gledajući rasprave o tome da li je negdje bilo dostupno konzumiranje alkohola ili ne, stiče se dojam da smo svi u kolektivnoj amneziji. Ovih dana dok bude trajao Sarajevo Film Festival, na ulicama grada će biti dozvoljeno sve, da bismo se u vremenu koje poslije toga dolazi svi opet vratili u okvir zabrana i ćudorednih moralisanja. Šta se iz toga može zaključiti? Da razmjere našeg urbanineta ovise isključivo o tome šta je tržišno isplativo, a ne šta mi zaista želimo na dugoročnom planu postići kao zajednica ili kao kultura. Nema, jasno je, drugog sistema osim sistema zarade. I dobro, živimo u kapitalizmu, pa je to shvatljivo. Ali da bi se dosegla neka istinska promjena, da bi se prestale događati sumanute stvari kao što je policijska procjena da na jednom koncertu ne treba biti alkohola iz sigurnosnih razloga, nužno je postaviti neka ključna pitanja o prirodi društva koje želimo graditi. Jer ako je jedan koncert sa mogućnošću otvorenosti za svaku vrstu izbora problem, onda je i sve drugo problem. A najveći problem jeste to što se i od ovog slučaja napravio poligon za politikantska prepucavanja koja su bespredmetna i jalova. Bez temeljnih određenja toga gdje zaista želimo ići sve će i dalje biti kretanje unazad, ka mrakovima i porazima.