ARMINKA HELIĆ: Nema rada, nema plate

Počnimo od nečega jednostavnog – od pravila koje razumije svaki zaposleni čovjek.

Ako prodavač u Sarajevu ne dođe na smjenu, poslodavcu duguje objašnjenje. Isto važi za radnika u fabrici u Doboju, nastavnika u Travniku ili medicinsku sestru u Čitluku. Bolest je opravdan razlog. Porodični hitan slučaj je opravdan razlog. “Odlučio sam da ne dođem, ali me svejedno platite” – nije.

To je standard koji važi za zaposlene širom Bosne i Hercegovine.

Zašto onda isti standard ne važi za one koji su izabrani da ih predstavljaju?

U središtu političke krize u Bosni i Hercegovini nalazi se jednostavna, ali zloćudna stvarnost: namjerna i zlonamjerna opstrukcija. Parlament se često ne može sastati jer neki parlamentarci namjerno ne dolaze na posao.

Tokom proteklih dvanaest mjeseci više zakazanih sjednica Doma naroda nije moglo ni početi ili je prekinuto zbog nedostatka kvoruma. To se dogodilo u nekoliko navrata: 6. novembra i 23. decembra 2025, te 29. januara, 6. marta i 8. aprila 2026. Jednom se to dogodilo čak dva puta u istom danu.

Da bismo razumjeli razmjere problema, važno je objasniti šta znači kvorum.

Jednostavno rečeno, dovoljan broj izabranih zvaničnika mora biti prisutan da bi Parlament mogao raditi. Dom naroda ima 15 delegata. Za kvorum ih mora biti prisutno najmanje devet, uključujući najmanje po tri delegata iz bošnjačkog, hrvatskog i srpskog naroda. Ako je iz bilo kojeg od ova tri kluba prisutno manje od tri delegata, odluke se ne mogu donositi.

Upravo se to i događa.

Ovdje nije riječ samo o političkim neslaganjima.

Zabilježeno je da su delegati Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZBiH) uskraćivali kvorum, dok su sličnu taktiku koristili i drugi. Međutim, princip ostaje isti.

Parlamentarci svakako imaju pravo da se međusobno ne slažu i da pažljivo razmatraju zakone. Tako demokratija funkcioniše.

Ali odbijanje dolaska na sjednicu kako bi se spriječilo glasanje nešto je sasvim drugo. To je opstrukcija upravo one institucije kojoj su izabrani zvaničnici dužni služiti.

Posljedice ovakve blokade nisu bezazlene.

Bosna i Hercegovina obavezala se na provođenje 113 reformskih obaveza u okviru Reformske agende povezane s Planom rasta Evropske unije. Do sredine 2026. niti jedan od njih nije bio u potpunosti proveden. Napredak u njihovom provođenju uslov je za pristup finansijskoj podršci EU do 976,6 miliona eura, koja obuhvata bespovratna sredstva i povoljne kredite.

To znači puteve koji neće biti izgrađeni, željeznice koje neće biti modernizirane, preduzeća koja neće biti pokrenuta i radna mjesta koja neće biti otvorena.

Iza svega toga krije se nešto što utječe na pojedince: sve više mladih zaključuje da svoju budućnost ne može graditi u vlastitoj zemlji. Njihovo nezadovoljstvo već je vidljivo – ljudi glasaju odlaskom. Prema reprezentativnom istraživanju Populacijskog fonda Ujedinjenih nacija iz 2021. godine, 47 posto mladih u Bosni i Hercegovini razmišljalo je o privremenom ili trajnom odlasku iz zemlje. Glavni razlog bilo je nezadovoljstvo kvalitetom života. Mnogi su i otišli.

Generacije koje danas podižu djecu, otplaćuju stambene kredite i pokušavaju izgraditi karijeru više nisu spremne prihvatiti da namjerno političko nedjelovanje ugrožava njihovu ekonomsku budućnost. Odluka o odlasku nije apstraktna ni ideološka. Ona proizlazi iz svjesnosti kako jedna prilika za drugom nestaje, dok oni koji su za to odgovorni nastavljaju primati plate.

Problem je i korupcija, kao i činjenica da su pojedinci javne funkcije i nazadni nacionalizam pretvorili u poslovni model. Dok građani siromaše, pojedinci na vlasti postaju sve bogatiji. Članovi porodica i odane stranačke mreže postavljaju se na položaje, dobijaju ugovore i stiču uticaj, dok se građanima govori da nema novca za bolje škole i bolnice, sigurnije puteve i funkcionalne javne službe.

Ljudi gledaju političare kako se voze u luksuznim automobilima dok njihove porodice jedva sastavljaju kraj s krajem. Gledaju kako se grade političke dinastije umjesto da se grade pogoni i otvaraju radna mjesta. Gledaju i kako se nacionalizam koristi kao štit – da građani ostanu podijeljeni i da se međusobno plaše, dok im se pažnja odvraća od glavnog pitanja ko od svega toga zaista ima koristi.

Tako se korupcija i opstrukcija međusobno hrane. Parlament koji se ne može sastati ne može nadzirati rad vlasti, usvajati reforme niti pozivati nosioce vlasti na odgovornost. Politička paraliza nije uvijek samo neuspjeh sistema. Za one kojima slabe institucije odgovaraju, sistem funkcioniše upravo onako kako su zamislili.

Svaka blokirana reforma prenosi trošak na budućnost. Mlađe generacije nasljeđuju zapuštenu infrastrukturu, oslabljene javne službe, izgubljene investicije i narušeno povjerenje. Od njih se očekuje da plate cijenu krize koju nisu izazvale.

U jednom trenutku nezadovoljstvo prestaje biti pasivno. Ako se dovoljno dugo zanemaruje, onda prerasta u demokratsku pobunu – ne u nasilje, nego u odbijanje: odbijanje iste političke klase, odbijanje davanja legitimiteta nefunkcionalnosti i odbijanje glasanja za nastavak blokada.

Nova pravila bi trebala biti jednostavna.

Parlamentarcima koji izostanu sa sjednice bez dokumentovanog i opravdanog razloga trebalo bi umanjiti platu i naknade za odgovarajući iznos. Ako izostanci postanu ponavljan i namjeran obrazac čiji je cilj uskraćivanje kvoruma, sankcije bi trebalo postepeno pooštravati. U krajnjim slučajevima trebalo bi razmotriti prestanak mandata i popunjavanje upražnjenog mjesta u skladu sa izbornim zakonom. Evidencija prisustva, razlozi izostanaka i svi odbici od primanja trebali bi biti javno objavljeni.

To nije kažnjavanje. To je odgovornost – isti standard koji već važi za ljude koje parlamentarci predstavljaju.

Očigledan prigovor glasi da bi političari sami morali glasati za takva pravila. Zašto bi prihvatili mjere koje ograničavaju njihovu finansijsku korist?

Možda mnogi ne bi. Ali u tome nije poenta.

Političari ne biraju birače. Birači biraju političare.

Bosna i Hercegovina nalazi se na pragu novog političkog poglavlja. Opći izbori bit će održani 4. oktobra 2026, nakon čega slijedi novi parlamentarni mandat. To je jasna prilika da se od prvog dana uspostavi standard prema kojem Parlament mora raditi i donositi odluke, a njegovi članovi moraju prisustvovati sjednicama.

Novi saziv Parlamenta ne bi trebao naslijediti opstrukciju kao da je riječ o uobičajenoj praksi. Nije.

Ovi izbori građanima pružaju priliku da odluče treba li onima koji se uporno nisu pojavljivali na sjednicama povjeriti još jedan mandat. Njihova mjesta mogu – i trebaju – pripasti ljudima koji će dolaziti na sjednice. Ljudima koji razumiju da je javna funkcija služba, a ne privilegija. Ljudima koji žele nešto izgraditi za sljedeću generaciju, umjesto da je guraju u bezdan.

Mladi Bosne i Hercegovine zaslužuju više od nasljeđivanja podjela, dugova i institucionalnih neuspjeha prethodnih generacija. Zaslužuju zemlju u kojoj izabrani zvaničnici rade posao za koji su plaćeni – pošteno i odgovorno.

Nema rada, nema plate. A ako se ovako nastavi – nema ni legitimiteta.

Podliježe provjeri činjenica.

Napomena: Sindikalna potrošačka korpa za četveročlanu porodicu u junu 2026. iznosila je 3.290 KM. Istovremeno, prosječna neto plata iznosila je 1.698 KM u entitetima Republici Srpskoj i u Federaciji BiH, dok su prosječne penzije iznosile svega 698,48 KM u Republici Srpskoj i 881,89 KM u Federaciji BiH. Približno trećina zaposlenih u Republici Srpskoj prima minimalnu platu. Bez obzira na to u kojem entitetu žive, radnici i penzioneri suočavaju se s istom surovom stvarnošću: njihova primanja nisu ni približno dovoljna da pokriju osnovne životne troškove četveročlane porodice.

Poslanici u Predstavničkom domu imaju neto platu oko 4.500 KM. Međutim, to nije ni približno sve, jer poslanici imaju pravo na zakonom propisane dodatke. Zahvaljujući tome, plate poslanika su na kraju između 5.000 i 7.000 KM. Delegati u Domu naroda imaju primanja veća od više od 7.000 KM.

(Autorica je članica Gornjeg doma Parlamenta Velike Britanije)