ADAMIR JERKOVIĆ: Kada skonča zločinac

Smrt zatvara jedan život, ali ne zatvara uvijek priču koju pojedinac ostavlja za sobom. Kada je skončao Ratko Mladić, nije umro samo presuđeni ratni zločinac. Otvorilo se i pitanje koje nas uporno prati već tri decenije: kako je moguće da je za jedne ostao simbol zločina, a za druge predmet poštovanja? Za porodice ubijenih u Srebrenici, za majke koje još traže kosti svoje umorene djece, za građane Sarajeva koji su četiri godine živjeli pod granatama i snajperima, odgovor je jednostavan. Ratni zločinac Ratko Mladić nije historijska dilema. On je pravosnažno osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Iza tih pravnih formulacija ostalo je više od 8.000 ubijenih Srebreničana u stravičnom genocidu iz jula 1995, hiljade mrtvih civila Sarajeva (1992-1995), među njima i više od hiljadu i po djece.

Ali, ako su činjenice tako jasno utvrđene, otkuda onda potreba da se i danas od njega pravi heroj i stvara mit? Tu dolazimo do pitanja koje zaslužuje miran, a ne bijesan odgovor. Godinama nakon rata presuđeni zločinac se skrivao po zabitima, pod tuđim imenima i daleko od javnosti. Srpska država koja ga danas oplakuje nekada ga je tražila, pa makar i formalno. Šesnaest godina bježao je od nje, i od pravde, skrivajući se po nedostojnim mjestima. Kada je uhapšen, Mladić nije ličio na vojskovođu s ratnih fotografija, nego na umornog i bolesnog starca. To nije bio prizor heroja iz legendi, nego čovjeka koji je izgubio bitku sa stvarnošću.

Ipak, nakon smrti mit se probudio. To govori da ovdje više nije riječ samo o jednom čovjeku nego o politici sjećanja. O potrebi da se kroz mrtve i preko njih vode današnje političke bitke. Smrt osuđenog ratnog zločinca postala je povod za nova prebrojavanja, nove podjele i nove poruke.

A tu treba biti veoma oprezan.

Nijedan narod nije kolektivno kriv za zločine koje su počinili pojedinci iz njegovih redova. Ali nijedan narod ne može graditi zdravu budućnost ako zatvara oči pred presudama, grobnicama i patnjom drugih. Postoji velika razlika između poštovanja prava porodice da sahrani svog člana i javnog pretvaranja osuđenog zločinca u nacionalnog idola. To nije isto. I upravo tu leži problem. Jer šta znači kada neko danas uzvikuje parole koje veličaju zločin? Naprimjer, upotreba morbidnog skandiranja “Nož, žica, Srebrenica”. Šta znači kada se pojedinac osuđen za genocid predstavlja kao moralni uzor? Da li je to samo izraz političkog stava ili nešto mnogo dublje i opasnije? Ne vjerujem da pojedinci koji su odrasli uz takve mitove automatski nose zlu namjeru. Ljudi žive u različitim narativima, školskim sistemima i političkim kulturama i oni ih zapravo tako hrane. Ali vjerujem da veličanje zločina, što je živa praksa u Srbiji, postepeno otupljuje osjećaj za ljudsku patnju. A društvo koje izgubi sposobnost da saosjeća sa tuđom žrtvom ulazi na opasan teren. Jer nije problem samo u prošlosti. Problem je u poruci koja se šalje budućnosti. Ako se djeca uče da su ubijeni samo brojke, a ubice heroji, onda se ne gradi mir. Gradi se nova nesreća. A, srpsko društvo, koje ne sagledava uzroke posljednjeg rata, neumoljivo ide u tom pravcu. Važno je stalno ponavljati da zločin nije junaštvo niti je ubijanje zarobljenika vojna vještina. Granatiranje gradova nije čast. Progon civila nije patriotizam. Ali jednako je važno reći i nešto drugo: presuda jednom ratnom zločincu ne može biti presuda cijelom narodu.

Mi u Bosni ne smijemo postati ono protiv čega smo se borili. Ne trebamo osvetu. Trebaju nam pamćenje, istina i država. Trebamo sposobnost da razlikujemo srpski narod od velikosrpske politike koja ga je zarobila i pustila korijenje u svim sferama tog društva. Ali isto tako moramo biti dovoljno pametni da prepoznamo kada se stari simboli ponovo izvlače iz političkog podruma. Jer Mladić nije samo prošlost. Njegova sahrana pokazala je da se prošlost u ovom dijelu Evrope još koristi kao politički alat. Zato je pitanje za nas jednostavno: hoćemo li se uplašiti? Nećemo! Hoćemo li zaboraviti? Nećemo! Bosna ne treba da odgovara na nacionalističke mitove novim mitovima. Njen odgovor treba biti država, institucije, istina, evropski standardi i sjećanje. I odlučnost da se više nikada ne dopusti da mržnja prema nesrpskom narodu postane državna politika. Bosna i Hercegovina nema budućnost u proglašavanju kolektivne krivnje jednog naroda, kao što nema budućnost ni u kolektivnom zaboravu. Naš put je mnogo teži: odbaciti mržnju, na šta nas žele navući mitomani iz našeg susjedstva. Ma koliko bilo teško, moramo nastaviti da živimo zajedno. Upravo je to najsnažniji odgovor onima koji su vjerovali da se sila može pretvoriti u trajnu pobjedu. A ne može!

Ratni zločinac, krvolok Ratko Mladić je skončao. Za njim su ostali grobovi. Ostale su majke, imena, Srebrenica i Sarajevo. Mi svoj posao znamo: pamtiti, svjedočiti, graditi, i živjeti. Jer najbolji odgovor svakom zločincu je naš život. Bosna je preživjela. Ona pamti. I zbog toga će ostati. A sve drugo će proći.