ADAMIR JERKOVIĆ: Kada rabin oduzme narodu ime

Ima riječi koje nisu samo riječi. Ima rečenica koje, kada ih izgovori čovjek s vjerskim autoritetom, prestaju biti privatni stav i postaju društveno opasna poruka. Posebno kada dolaze iz zemlje, iz prostora u kojem su čitavi gradovi pretvoreni u ruševine, a milioni ljudi žive između izbjeglištva, gladi, straha i neizvjesnosti. Zato izjava glavnog sefardskog rabina Izraela Davida Josefa o Palestincima nije običan politički incident. Ona je mnogo više od toga. Ona je pokušaj da se palestinskom narodu oduzmu njegovo ime, njegova historija i njegovo pravo da postoji. Nazvati Palestince ruljom, a potom ustvrditi da nikada nisu bili narod i da nemaju nikakva prava, nije teološka rasprava. To je politička ideologija najopasnije vrste. Jer historija nas je naučila da se ljudi najprije ubijaju u jeziku, a tek onda oružjem. Najprije im se ospori identitet. Zatim historija. Potom pravo na zemlju. Na kraju se njihovo samo postojanje predstavi kao problem. Tako počinje svaki veliki šovinizam. Nasilje najprije počinje u jeziku. Nijedan narod nije rulja. Nijedan narod ne gubi pravo na postojanje zato što je slabiji, poraženiji ili vojno inferioran. Palestinac nije manje čovjek zato što živi u Gazi. Njegova majka ne vrijedi manje zato što plače nad ruševinama. Dijete nije manje dijete zato što je rođeno pod okupacijom, iza bodljikave žice ili u izbjegličkom kampu. Osporiti Palestincima pravo da budu narod znači učiniti prvi korak prema osporavanju njihovog prava na političku budućnost. A kada se narodu oduzme pravo na budućnost, onda se njegovo sadašnje postojanje lako proglašava smetnjom. U tome je cijela opasnost.

Prije dvije godine sam u Oslobođenju, u kolumni “Đavolji rabin”, pisao o zloupotrebi religijskog autoriteta za opravdavanje nasilja nad Palestincima. I tada sam smatrao, a danas još snažnije ponavljam: kritika pojedinih rabina, izraelskih političara ili državne politike Izraela nije i ne smije biti optužba protiv judaizma niti protiv Jevreja kao naroda. Naprotiv. Najveća tragedija nastupa onda kada se velika i sveta religijska tradicija pokušava pretvoriti u političko opravdanje za mržnju. Judaizam nije problem. Problem je, kao i kod svake druge religije, zapravo, čovjek koji Božije ime upotrebljava kao političko oružje. A nijedna religija nije imuna na takvu zloupotrebu.

Drugi rabin, druga poruka Nasuprot Davidu Josefu stoji Dovid Feldman, ortodoksni rabin iz organizacije Neturei Karta International. Njegovi politički i teološki stavovi ne moraju biti prihvatljivi svakome. Ali njegov glas ima važnu vrijednost: ruši opasnu političku podvalu prema kojoj su Jevreji, judaizam i cionizam jedno te isto. Nisu. Judaizam je velika religijska i civilizacijska tradicija. Cionizam je politički i nacionalni pokret, koji ima različite historijske oblike, struje i interpretacije. Netanyahu nije judaizam, kao što ni država Izrael nije sinonim za sve Jevreje svijeta. Kao što ni islam nije terorizam. Kao što kršćanstvo nije inkvizicija. Ta razlika mora biti jasna svakome ko želi ozbiljno govoriti o palestinskoj tragediji. Kritika politike jedne države nije mržnja prema narodu. Osuda ratnih zločina nije antisemitizam. To su elementarne civilizacijske razlike koje se danas, namjerno ili iz neznanja, pokušavaju zamagliti.

Bog nije vlasnički list Najopasniji trenutak u historiji nastupa onda kada političari i vjerski autoriteti počnu govoriti kao da posjeduju ekskluzivni “mandat Boga”. Stresem se sav kada čujem rečenicu: “Bog je nama dao ovu zemlju!” (koristile su je srpske vođe tokom rata u Bosni i Hercegovini). Koliko je ratova opravdavano tom rečenicom? Samo, Bog nije vlasnički list. Religija nije katastar. Sveta knjiga ne može biti zemljišnoknjižni izvadak kojim se drugome oduzima pravo na dom. Jevreji imaju pravo na život bez progona, antisemitizma i straha. To niko razuman ne može osporiti. Ali, isto tako, Palestinci imaju pravo na život, slobodu, sigurnost i političku budućnost nakon skoro 80 godina neprekidnog mučenja, ubijanja i nakbi. Palestinci spominju, iako nije provjeren niti se može provjeriti podatak, da su za 75 godina židovski dosljenici ubili sedam miliona njihovih sunarodnika, a 10 miliona istjerali iz Palestine. Ne spominjem broj silovanih žena (pa i muškaraca), jer se ne želim upuštati u rizik nagađanja. Ali, znam da se jedno pravo ne može graditi na potpunom poništenju drugog. Upravo zato su riječi kojima se Palestincima osporava pravo na postojanje opasnije nego što na prvi pogled izgleda. Ako Palestinci nisu narod, onda Izraelci imaju “argumente” kojima osporavaju pravo Palestincima na vlastitu državu. Ako po toj logici nemaju pravo na državu, iz koje su faktički istisnuti i na čijem mjestu sjedi danas država Izrael, osporeno je njihovo pravo na teritoriju. Ako nemaju pravo na teritoriju, onda se njihovo prisustvo pretvara u smetnju. A kada čovjek postane smetnja, historija nam je već pokazala dokle takva logika može dovesti. U službi otimačine palestinske zemlje našao se vrhovni sefardski rabin David Josef.

Izbor između dvije civilizacije David Josef i Dovid Feldman zastupaju dva potpuno različita mišljenja koja danas dolaze iz istog religijskog svijeta. Jedna poruka govori: vi niste narod, nemate prava. Druga podsjeća: religija ne može biti opravdanje za nepravdu. Tu se, zapravo, ne radi samo o Palestini. Radi se o pitanju koje je staro koliko i ljudska civilizacija: hoćemo li drugom čovjeku priznati pravo da postoji čak i onda kada se s njim politički, nacionalno ili religijski ne slažemo? Nemam tu dilemu. Ne stojim na strani jednog naroda protiv drugog. Stojim na strani prava Palestinca da bude Palestinac i prava Jevreja da je Jevrej. Bez progona i mržnje, bez kolektivne krivice i bez krvi. Ali između ta dva prava postoji riječ bez koje nijedno rješenje neće biti moguće. To je PRAVDA. Bez nje neće biti mira. A bez mira postojat će i dalje dvije suprotstavljene propovjedaonice: ona s koje se narod poništava i poručuje mu se da ne postoji i ona s koje se podsjeća da nijedna zemlja i nijedna ideologija ne smije biti važnija od ljudskog života. To je, na kraju, i izbor pred Izraelom. Ali i pred cijelim svijetom.