Edin Branković: Rezultat možete slučajno napraviti, kontinuitet znači životnu filozofiju

U sportskom novinarstvu ne smijete olako dijeliti epitete vrhunskog, jer ako to prečesto radite, uhvatit ćete se vrlo brzo u zamku da sve proglašavate vrhunskim. Realnost je da nije tako, ali isto tako je realnost da vrhunsko postoji, i to u Bosni i Hercegovini.

Reprezentativac Bosne i Hercegovine u brzom klizanju Edin Branković iza sebe ima vrhunske rezultate, učešća u polufinalima i finalima svjetskih kupova i evropskih prvenstava, plasmane među deset najboljih na svijetu i, što je vjerovatno bitnije od samih rezultata, kontinuitet ostvarivanja istih kroz jako dug vremenski period. Branković je 12 puta bio učesnik polufinala i finala na velikim takmičenjima, donosio je medalje sa prvenstava Balkana, a dobio je i specijalni poziv predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta za Olimpijske igre 2018. godine.

Branković je pristao govoriti za Oslobođenje o svojoj karijeri u vrhunskom sportu, a sa sagovornikom poput njega, razgovor nije mogao ostati ograničen samo na sport, jer sportsko nadmetanje, a u konačnici i igra i zabava, samo su jedan od segmenata vrhunskog sporta. Postoje i oni drugi, jednako bitni, iako se o njima priča mnogo manje.

Ko je zapravo Edin Branković danas?

"Sa praktične strane, ja sam neko neko ko se priprema za dolazeću takmičarsku sezonu. U isto vrijeme, danas sam neko ko želi graditi sportsku priču i sve što mi dalje ide kroz život na osnovu tih sportskih rezultata koje sam ostvario."

Najbolji bosanskohercegovački klizač na kratke staze u historiji je kroz lično iskustvo na specifičan način definisao sport, odnosno vrhunski sport, i ono što on u suštini predstavlja, kroz više njegovih dimenzija.

"Vrhunski sport dovodi čovjeka do psihofizičke, psihosomatske granice. To je neka granica tijela, duše i uma, granica onoga što čovjek može da ostvari u pogledu realizacije nekog cilja. Kroz to, kad dođeš do te granice, uviđaš da postoji aspekt duha, odnosno volje, koji je neiscrpan. Dolaziš u taj segment, da ustvari uviđaš da sport ne može biti samo igra i zabava, kao što se danas mnogo protežira. Igra i zabava je svakako dio toga, ali ako je čovjek uskraćen transformacijskog efekta kroz vrhunski sport, onda ostaje uskraćen u kontekstu upoznavanja samog sebe. Ako čovjek svaki dan ne doživljava da napreduje u tjelesnoj dimenziji i umnoj dimenziji te duševnoj (psihološkoj) i duhovnoj, odnosno spoznajnoj dimenziji, onda je vrlo izvjesno da će on postepeno imati nazadak u rezultatima i ispunjenju ciljeva te će mu nedostajati smisao u životu. To je jedan od glavnih razloga što je veliki broj vrhunskih sportista, šampiona, ali i generalno uspješnih u drugim životnim oblastima, depresivan."

Kroz razgovor sa Edinom, da se zaključiti da on sport ne posmatra kao nekakvu formu isključive zabave i razbibrige, pukim nadmetanjem, već kao ekstenziju nečije ličnosti, odnosno kao jednu od platformi za lični razvoj individue.

"Sport neminovno dovodi do jedne granice kada čovjek mora početi da uviđa. Ako nema spoznajnog procesa, ne može uvidjeti šta treba uraditi na tjelesnoj razini, u smislu kondicije, šta treba uraditi na psihološkom sazrijevanju, a šta treba uraditi na razvoju kognitivnih sposobnosti, da ne bi bio samo vrhunski sportista u tom trenutku, nego da može biti vrhunski i nakon karijere, ovisno od onoga čime se bavi."

Pitanje odricanja

Sinonim za vrhunski sport je, po nekom nepisanom pravilu, odricanje, a ono je, ovisno od tačke gledišta, definisano na različite načine. Neko će odricanje definisati kao izvor frustracije, a neko kao izvor mentalne snage. Branković ga definiše kroz primjer iz vlastitog iskustva, jedan od momenata iz karijere koji mu je, žargonski rečeno, upalio lampice.

"Imali smo u Belgiji treninge u šest sati ujutro. Ja sam ustajao oko 4:30, 4:45, da bih se na vrijeme pripremio za taj trening. Ustao sam jednom, hodao po sobi, a u Belgiji je često kišno vrijeme, pogotovo najesen. Kiša je snažno padala to jutro, pogledao sam kroz prozor, a čovjek je 'proletio' na biciklu u 4:30, obučen, zamotan od glave do pete, zaštićen. U tom trenutku sam se istinski zapitao: 'Šta je njega motivisalo da to napravi?' Ja se borim da dođem sebi, da se pripremim za trening... ako sam ja ustao u 4:30 samo da se pripremim, a on je u ta doba već aktivan, kada je on ustao, zašto to radi? Hiljadu i jedno pitanje, a bez odgovora. Šta sam iz toga naučio? Čovjek može da igra na sreću, ali kad počneš da igraš po pravilima, po kojima ćeš prije ili kasnije sticajem okolnosti i protokom vremena morati početi da igraš, dobijaš ili gubiš onoliko koliko si se svjesno odrekao nekih stvari. Toga moraš biti svjestan."

Kako se neko počne baviti brzim klizanjem u Sarajevu? Jesmo organizovali Olimpijske igre 1984. godine, ali od zimskog sporta otprilike imamo to da se s ponosom sjećamo te Olimpijade. Kako jedan dječak odluči da je baš to njegov poziv i njegov sport, kako odluči da poput pionira taba put u nečemu što Bosni i Hercegovini nikako nije popularno? Pogotovo jer je imao predispozicije da se bavi fudbalom.

"Dugo sam trenirao fudbal, bio sam praktično skoro do juniorskog uzrasta u FK Sarajevo, tada je bio taj prelazni period. Desilo se baš tada da sam počeo intenzivno trenirati i brzo klizanje, otišao sam na prva takmičenja u inostranstvu i osvojio prve medalje te oborio prve državne rekorde. To je bila otprilike 2005. godina, a ja sam već tada vidio, s obzirom na neko generalno stanje u Bosni i Hercegovini u sportu, da mi brzo klizanje otvara jedan široki horizont. Još jedan važan momenat je bio kada sam otišao u Mađarsku na pripreme, roditelji su potpisali sudsku saglasnost da mogu sam putovati, imao sam tada 15 godina. Stigao sam vozom u Mađarsku, nisam imao rezervisan hotel, smještaj, ništa, i moja prva reakcija je bila da ću se okrenuti i otići kući, pa onda smisliti šta ću dalje. Nisam imao u tom jednom kratkom momentu ni percepciju gdje je kuća, koliko je daleko, 12 sati vozom, okrenuo sam se, napravio 3-4 koraka, i shvatio gdje sam zapravo. Rekao sam sebi: 'Edine, skočio si u vodu, sada plivaj'. Poslije su stvari krenule dinamikom kojom su krenule", kaže Branković i ističe:

"Kada sa ove distance pogledam, dugo sam u vrhunskom sportu, nekad meni samom moja karijera izgleda kao filmski scenarij. Ne želim praviti poređenja sa fudbalom ili s drugim sportovima, ali to je isto kao da veći dio svoje karijere treniraš fudbal, a nemaš ni igralište, ni loptu, sportska oprema ti stoji na rafi. I pritom se spremaš za velika takmičenja. To me dosta pratilo kroz moju sportsku karijeru, ali sada vidim da su me upornost, koja me također pratila kroz cijelu karijeru, i sreća da se neke stvari poklope, odvele sve na kraju u nekom dobrom smjeru. Ostvario sam neke od najboljih rezultata u historiji Bosne i Hercegovine, pogotovo u zimskim sportovima. Također, pošto brzo klizanje nije visoko komercijalan sport razvijao sam svoj brend i gradio uspješnu sportsku priču kroz sve ove godine uz saradnju sa partnerima i sponzorima. Istakao bih BH Telecom i Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, koji su od početka uz mene."

Vrhunski sport je borba i nadmetanje. Vrhunski sport je učenje o sebi i pomjeranje vlastitih granica. Više od svega, vrhunski sport je prezentacija svoje zemlje, domovine, a čin predstavljanja Bosne i Hercegovine za Brankovića je veći od svakog individualnog dostignuća.

"Osjetio sam da se mogu razvijati kroz sport u svakom smislu. Kada sam otišao na prvo takmičenje, osjetio sam da zadobijam širu sliku o svijetu i sebi. O sportu, naravno, ali i u kontekstu puno širem od sporta. O cijelom svijetu. Upoznao sam sebe puno bolje kroz sport, i onda sam nepostojanje razvojne strukture vrhunskog sporta vidio kao problem koji trebam i mogu riješiti. Prvi put kad sam otišao na Svjetsko prvenstvo u Beograd, bio sam premlad, nisam mogao nastupiti. Bilo je to dobro iskustvo, moje kolege su nastupale, a ja sam samo gledao. Iduće godine na Svjetskom prvenstvu, završio sam negdje pri kraju, koliko se sjećam, na pedeset i nekoj poziciji. Iako sam imao velikih problema sa nepostojanjem adekvatnih uslova za trening, sjećam se vrlo dobro, sa strane na tribinama sam posmatrao utrku polufinala i rekao sebi da želim da budem u završnici velikih takmičenja", kaže Branković i nastavlja:

"Bio sam učenik generacije u srednjoj školi, dobio sam stipendije i počeo sam raditi sve što mogu, ulagati sve od sebe da zaista ostvarim taj cilj. Kroz dvije godine sam obilazio kampove u Evropi, potom Kanadi i Americi, plasirao se u top 20, a potom i top 10 na svijetu. Kada sam se plasirao u top 10 brzoklizača na svijetu, imao sam peto vrijeme na svijetu. Kada sam došao do tog željenog nivoa, bio sam mirniji, jer sam uspio ostvariti ono što sam zamislio. Dalje u karijeri, nastavio sam s tim vrhunskim rezultatima. Želio sam ostvariti ove ciljeve da bih ispitao sebe, da bih vidio koje su zapravo moje granice i moje mogućnosti. Međutim, nisam to ni htio isključivo radi sebe, htio sam to jer sam vidio šta znači predstavljati zemlju, domovinu, na takvom događaju. To je nešto puno veće od mene." 

Značaj pozitivnog ambijenta

Sa Edinom sam praktično odrastao, dijelili smo klupe u  Prvoj gimnaziji u Sarajevu. Od ranih dana, bilo je jasno da pokazuje tendenciju da bude najbolji, ne nužno bolji od drugih, već da u svemu bude najbolja verzija sebe. Bio je i Učenik generacije. Tih dana i on se rado sjeća.

"Iskustvo srednje škole mi je bilo životna lekcija, šta znači ambijent drugova, prijatelja i profesora za uspjeh. Zbog svojih obaveza često nisam bio prisutan, ali svi su željeli da mi pomognu. Tek poslije sam vidio koliko je to bio zdrav ambijent. Kasnije sam u životu, kada bih došao u poziciju gdje ne postoji zdrav ambijent, pokušavao da barem simuliram njegovo postojanje, kako ne bih trošio energiju na negativne stvari. Morao sam praviti svoj sistem, čak se od nekih stvari distancirati ako ne postoji drugi način. Desilo mi se da na takmičenju podbacim zbog negativne atmosfere. Jednom ti se desi i odmah znaš koja je cijena toga. Znaš kad ti dolazi takav input. Kasnije sam razvio metode refokusa, da znam zašto sam došao na takmičenje, da ne dopustim trošenje energije na stvari koje me odvlače sa primarnog cilja."

Brankovićev pristup sportu i promišljanjima o sportu širi je od samog sporta, interdiscipliniran je i, po njegovom mišljenju, neophodan da bi čovjek shvatio sebe.

"Ja sam po prirodi uvijek volio da čitam, a kad sam ušao u vrhunski sport, kroz njega sam počeo da primjenjujem znanja iz različitih oblasti poput fiziologije, psihologije, filozofije... Morao sam sebi odgovoriti na temeljna pitanja kroz čitanje i istraživanje. Nikad nisam imao stalnog trenera koji će pratiti moj razvoj. To mi je bio izazov i prilika u isto vrijeme. Kasnije sam kroz čitanje i promišljanje došao na biznis menadžment i primijenjenu tehnologije. Shvatio sam da to uopšte nije neovisno od onoga što radim. U tom smislu sam održao i usavršio svoj put u vrhunskom sportu te pozicionirao se tu gdje jesam. Trenirao sam sa preko 20 nacionalnih timova, i to ne po nekoliko dana ili sedmicu, nego minimalno tri sedmice do mjesec dana. Morao sam izgraditi svoju priču, svoju strukturu treninga. 12 puta sam bio u samom vrhu svjetskih i evropskih takmičenja, dakle samo u polufinalima i finalima. Ovaj sport je takav da imaš faktor kondicione spreme te faktor sreće. Svi koji su u polufinalu i finalu imaju šansu da osvoje medalju pa je zadovoljstvo biti u tom društvu. Takvi rezultati grade ti nevjerovatan osjećaj samopouzdanja i poštovanja. Vidiš šta ljudi iskazuju prema tebi jer si došao do takvih rezultata. Dobiješ nekad i osjećaj gorčine što nisi ušao u finale ili ti je promakla medalja, no u široj slici to nije osjećaj koji prevlada na kraju. Neopisivo je i neprocjenjivo iskustvo kada prođeš sve to."

Predstavljanje Bosne i Hercegovine za Brankovića je najveća čast koju je sportska karijera mogla donijeti i o njemu jako emotivno govori.

"Kad znam da kroz hiljade domova prođe moje ime u kontekstu reprezentacije Bosne i Hercegovine, u kontekstu velikog rezultata, ja se naježim, to je nevjerovatna čast, ponos i dostojanstvo. Doprinosiš nečemu što je veće od tebe samog, širi se vijest o značaju bosanskohercegovačkog društva, naše bogate kulture i povijesti. Za mene je to neopisivo i to će mi vjerovatno najviše nedostajati kada završim sa sportskom karijerom. Znaš da to ostaje negdje zabilježeno, da je u nekom momentu dalo neku pozitivnu vibraciju cijelom društvu. Koliko god mi je teško misliti o tome, toliko mi to daje trajno sjećanje koje neću i ne mogu da zaboravim. Međutim, sve u svemu, moraš biti svjestan svoje prolaznosti i sačuvati te momente u lijepom sjećanju."

Trenirati klizački sport bez ledene plohe i spremati se za velika takmičenja bez da se oslanjate na ikakav sistem zvuči nadrealno. Međutim, možda su baš takva iskustva, gdje po prirodi stvari ne možete biti sto posto fokusirani samo na performans na borilištu, ono što vas čini drugačijim, svjesnijim i kompletnijim.

"Ja sam zadovoljan onim što sam napravio, bio sam svjestan šta radim i iz kojih uslova krećem od početka i  osjećam da sam zaokružio priču iako sam još aktivan sportista. Želio sam biti vrhunski sportista, dolaziti u završnicu velikih takmičenja i to je ono što sam ostvario. Prema tome nemam nekih zamjerki i nezadovoljstva s tog aspekta. Uvijek će neko moći praviti neku statistiku, ali generalno ja znam šta sam sve prošao i na koji način te koje sam vrhunske rezultate ostvario. Uz to, jedna stvar koju vrhunski sport nudi, a koju vjerovatno ništa drugo ne može ponuditi, jeste taj osjećaj ekstaze kada pobijediš, kada prođeš kroz cilj ispred nekoga ko je bio favorit. Ne mora nužno značiti ni da si bolji od njega, već da si jednostavno izabrao bolju strategiju. No, ta ekstaza je nešto nevjerovatno. To je možda i najveći razlog što se mnogo vrhunskih sportista susreće sa psihološkim problemima nakon karijere, jer ne možeš naći ništa drugo što bi proizvelo takav osjećaj, toliki nalet adrenalina", kaže Branković i dodaje:

"Prednost mog životnog puta je da sam kroz različite trenažne metode, nauku i susret sa tradicionalnim, istočnim školama naučio kako prihvatiti takvo iskustvo, kako ga smjestiti u day to day aktivnosti, kako imati makar iskru tog iskustva svakog dana. Naučiš kako sport staviti u jedan širi kontekst. Zahvalan sam zbog svega što mi se desilo i zbog načina kako mi se desilo. Nemam za čime žaliti. Jednom sam imao priliku razgovarati sa tehničarem iz jedne velike reprezentacije koji je oštrio noževe svojim takmičarima. Skupa smo bili u svlačionici, ja sam oštrio svoje noževe sam, to je po paru noževa posao od 2-3 sata, a imate 2-3 para noževa. Pitao me da li je njegovim takmičarima lakše ostvariti rezultate jer imaju puno bolje uslove, uključujući tu i njegov posao koji radi za njih. Odgovorio sam mu da su putevi do istog cilja različiti. Dakle, ti kad izađeš na klizalište, nosiš auru puta kojim si prošao. Svi to osjete, ako to uspiješ pretvoriti u svoju snagu, onda se to i vidi, a tebi samopouzdanje raste. Svjesno znaš koliko i dokle možeš da ideš. Na primjer, takmičarima je bilo čudno što ja odem u Kinu i Koreju da treniram i vratim se takmičiti protiv njih, sve to izaziva određeni respekt, možda i, usudio bih se reći, određeno strahopoštovanje."

Iza kontinuiteta rezultata mora stajati filozofija života

Branković smatra da jedan dobar rezultat može biti plod sreće, slučajnosti ili spleta okolnosti. Međutim, kada postoji kontinuitet, on implicira postojanje sistema, a sistem se naprosto mora nasloniti na postojanje određene filozofije života.

"Vrhunski sportista počinje vremenom da čita otvorenu i zatvorenu knjigu, to jeste da posmatra iskustva drugih i svoja iskustva pa uči iz njih i o njima, ili to suplementira još i čitanjem napisanih knjiga. Kroz to gradi svoju priču, veću od sebe samog, priču koja daje toj njegovoj igri, tom njegovom sportu, dodatnu aromu. Jedna od karakteristika vrhunskog sportiste je trajanje. Mnogi mogu ostvariti rezultat, ali kada ostvaruješ rezultat u kontinuitetu, to znači da iza rezultata stoji neki tvoj sistem. A ako imaš sistem, iza njega mora postojati neka životna filozofija. Ne postoji sistem bez filozofije. Ako sportista uspije da tome da širi koncept, ako je primamljiv, da ga želi čuti i neko ko nije ljubitelj sporta, onda je on počeo otkrivati ne samo filozofiju sporta nego i filozofiju života. Znači, počeo je otkrivati kako može kanalisati to svoje jedinstveno iskustvo na univerzalan način."

Teški uslovi uvijek su prepreka. Ipak, kad se ta prepreka savlada, otvaraju se brojne mogućnosti.

"Oni sportisti koji možda imaju malo drugačiji put od mainstreama, a većinom su to ljudi koji dolaze iz nepovoljnih uslova, oni često mijenjaju priču sporta. To je ono što i daje draž sportu, a s druge strane, običan čovjek kroz njih otkriva dimenziju sa kojem se može saživjeti. Čuo sam od jednog trenera zanimljivo poređenje. Cvijet lotosa je lijep i čist iako raste iz mulja. Kreće iz jako teških uslova, ali jednom kad sazrije, nešto što padne na njega, brzo s njega i spadne, ne ostavljajući nikakav trag na njemu."

Sa 36 godina, Edin je svjestan da je u završnici sportske karijere. No, još ne planira odreći se klizaljki, a ima i dobar razlog za to.

"Ne opterećujem se završetkom karijere, još sam aktivni sportista i fokusiran sam na to. Na kraju prošle godine sam opet ispunio normu za velika takmičenja. Također, drago mi je da sam prepoznatljiv i po svojim aktivnostima van sporta. Sve u svemu, nastojim da vodim disciplinovan život, pratim režim treninga i sve što ide sa tim. Koraci kojih sam se pridržavao prije desetak godina sada imaju pozitivne posljedice za mene. Čovjek je rob navike, bilo da je pozitivna ili negativna. Moramo se potruditi da okrenemo svoju svakodnevnicu na pozitivnu stranu, šta god da radimo."

Nekako je postao stereotip svakog intervjua današnjice da za kraj nekoga uspješnog pitate za savjet, obično upakovan kao savjet mladima. Edin ima jako netipičan odgovor na takvo pitanje, usmjeren prije svega na introspekciju.

"Savjetovao bih ljudima da sebi postave tri pitanja i da kroz ta tri pitanja dobro spoznaju sebe.

Šta radim, a da je dobro? To trebam nastaviti raditi.

Šta radim, a da je loše? To trebam prestati raditi.

Šta ne radim, a da je dobro? To trebam početi raditi.

Onoliko koliko čovjek može sam sa sobom, onako iskreno, pošteno, razmisliti oko ovih stvari, nema dvojbe da će utoliko osjetiti makar mali pozitivni pomak u životu. Ako ovaj razgovor koji smo obavili može biti makar mali vjetar u leđa u tome, onda bih rekao da nam je ovaj intervju uspio."