Stiče li PSG epitet jedne od najboljih ekipa svih vremena ako opet osvoji Ligu prvaka?

Rijetkost je da kao sportski novinar možete pisati o historijskim ekipama, pogotovo kad govorimo o sportovima sa bogatom tradicijom. Svaki put kad neka ekipa na neki način ispiše historiju, mjerljiv ili nemjerljiv brojkama, i pridruži se onim historijskim velikanima od ranije, novim ekipama postaje teže i kompleksnije napraviti dodatna dostignuća koja će ona ranija zasjeniti.

U augustu 2021. godine, PSG je konačno sastavio fascinantni trio Neymar - Mbappe - Messi i krenuo je u opsesivni lov na evropsku titulu, koja je zapravo bila jedini način da se krunišu investicije QSI fonda (Fond za katarske sportske investicije), de facto investicije države Katar.

Ne ide kako je bilo planiranoReal Madrid dvije sezone nije osvojio trofej, krivac za navijače ima ime i prezime

Katarski fond je 2011. godine preuzeo PSG, ali osim finala Lige prvaka iz 2020. godine, nije se imao čime pohvaliti. Osim, naravno, potpuno naopakom politikom dovođenja igrača, koja je zapravo jedino što je krunisano dovođenjem Messija 2021. godine. Koliko god Mbappe, Neymar i Messi bili u stanju da plijene pažnju atraktivnim potezima, na kraju se sve jednostavno svelo na to da ekipa sa takva tri igrača ne može funkcionisati i da ekstremni disbalans u nedostatku defanzivne kontribucije nikakav ofanzivni potencijal ne može nadoknaditi.

U prilog tome svjedoči činjenica da je PSG u naredne dvije sezone dva puta ispao u osmini finala Lige prvaka, što je jednostavno užasno za ekipu koja želi dostići evropsku elitu i postati njen neupitni dio. I onda je tokom ljeta 2023. godine krenuo preokret. Lionel Messi je već ranije najavio da odlazi u Inter Miami, što je možda uticalo na odluku Luisa Enriquea da preuzme PSG, jer španski stručnjak nije želio teret da sam mora ubjeđivati klub da završi saradnju sa Messijem.

Zato jeste bio prilično odlučan u namjeri da završi saradnju sa Neymarom, te je i Brazilac odmah otišao iz kluba. Kada su Neymar i Messi u samo nekoliko dana napustili PSG, počele su špekulacije o tome da Katar odustaje od izgradnje superkluba i da je u nekompetitivnoj Francuskoj jednostavno nemoguće izgraditi toliko dobru ekipu. Malo je u tom momentu bilo onih koji su imali pristup informacijama iz pozadine, i koji su znali da su prvog čovjeka PSG-a Nassera Al-Khelaifija sportski direktor Luis Campos i novi trener Luis Enrique uspjeli ubijediti da PSG mora promijeniti klupsku politiku iz temelja i da će rezultati doći. Navodno je to bio jedan od preduslova Enriquea da preuzme klub.

Prva sezona nije bila pretjerano ubjedljiva, ali je polufinale Lige prvaka, u kojem je PSG nesretno ispao od Borussije Dortmund, bilo dovoljno da Enriqueu kupi još jednu sezonu. I onda su stvari polako kliknule.

Enrique ne igra jednostavnim stilom fudbala, i dok čak i utemeljitelji modernog fudbala poput Pepa Guardiole odustaju od svojih principa, Enrique je zapravo ostao istima vjeran. Enrique je 2015. godine osvojio Ligu prvaka sa Barcelonom igrajući stilom koji se navijačima ipak nije toliko sviđao, jer je bio nešto pragmatičniji od Guardiolinog demonstriranog u trofejima 2009. i 2011. godine.

Ipak, Guardiola je danas mnogo pragmatičniji nego Enrique, i ako bismo na nekoj imaginarnoj skali fudbalskog puritanstva rangirali dva trenera, onda bi Enrique vjerovatno bio bliže historijskom idealu totalnog fudbala nego je to Guardiola. Stoga nije iznenađenje da je treneru PSG-a trebalo mnogo vremena da inkorporira svoj hibrid pozicionog i tranzicijskog fudbala kojim maksimizira napadački potencijal svog tima.

Razlika između modernog, Enriqueovog PSG-a i svake iteracije bogatog PSG-a otprije leži u činjenici da se zvijezde moraju prilagoditi klubu i zahtjevima Enriquea, a ne obrnuto. Nije pošteno kritikovati ranije trenere što nisu bili u stanju do kraja sprovesti svoje ideje, jer igrači poput Ibrahimovića, Neymara, Messija i Mbappea jednostavno se ekipi neće prilagoditi i kreirat će prevelik disbalans, naročito ako ih je u timu previše.

Možda bi i drugi treneri uspjeli nešto više, da su imali taj luksuz da znaju da će Nasser Al-Khelaifi stati iza njih, a ne iza velikih zvijezda. Ipak, ono što Enriqueov PSG čini drugačijim od svih ranijih jeste način na koji igra. 

Real Madrid je jedini tim u modernoj eri koji je uspio odbraniti naslov Lige prvaka i to nanizati tri trofeja zaredom i sama ova činjenica svrstava Zidaneov Real Madrid u red historijskih ekipa. Historijska je ekipa i Barcelona Pepa Guardiole. Ona je historijska svakome ko je pogledao barem jednu njenu utakmicu protiv najboljih evropskih ekipa, iako nije uspjela odbraniti naslov u Ligi prvaka. Međutim, kroz jednostavne primjere može se predstaviti značaj i kvalitet ove ekipe za historijsku sliku fudbala.

Zamislimo meč Real Madrida i Getafea, u kojem Real Madrid ima 70% posjeda lopte i dominira od početka do kraja. Zamislimo i meč Manchester Uniteda i West Hama, u kojem United ima ulogu Real Madrida iz prvog primjera. Sada se prisjetimo mečeva koje su takvi Real Madrid i Manchester United igrali protiv Barcelone. Oni su u tim mečevima bili poput Getafea i Stokea.

Logika ove komparacije je jednostavna, ekipe koje dominiraju u svojim ligama, najbolje evropske ekipe, protiv gotovo svih protivnika slabijih od sebe će izgledati isto. Postoji šablon po kojem se ovakvi mečevi odvijaju, gdje slabiji tim od starta u potpunosti preuzima podređenu ulogu, svjestan da se ne može nadigravati sa jačim od sebe. Šta onda predstavlja činjenica da su ti supersnažni timovi u mečevima protiv Barcelone potpuno mijenjali i filozofiju i sistem igre, ličeći pritom na one koji se boje nadigravati sa njima, nego priznanje Barceloni da je bila daleko nadmoćnija?

Gdje se na skali historijskih ekipa nalazi PSG? Nije možda ni najpoštenije govoriti o nečemu u kontekstu historije dok je još dio sadašnjosti, ali može se reći da vrlo moguće uživo posmatramo krunisanje ekipe koja će nositi epitet jedne od (naj)boljih u historiji. 

Način na koji je PSG osvojio Ligu prvaka 2025. godine, ne samo demontiranjem Intera rezultatom 5:0 u finalu, nego igrajući ubjedljivo najljepši i pritom najefikasniji fudbal u Evropi, nešto je što se rijetko dešava. Čak i Barcelona nije imala takav miks dominacije i uspješnosti, osim možda 2011. godine. To ne znači automatski da je PSG najbolja ekipa svih vremena niti nužno ni da je bolji od Barcelone. Ali, uspio je izboriti dva finala Lige prvaka zaredom, i to sa jako mladom ekipom, u kojoj neki igrači već djeluju kao imena koja će se u historijskom kontekstu spominjati kao ponajbolji na svojim pozicijama svih vremena.

Prije nego se Nuno Mendes, Achraf Hakimi, Vitinha, Joao Neves, Kvhicha Kvaratskhelia, Desire Doue i možda još poneki igrač u kontekstu historijskog značaja otpišu, treba napraviti jedan mali podsjetnik. Xavi je 2008. godine bio na izlaznim vratima Barcelone, a ostao je jer je Guardiola preuzeo klub i oko njega izgradio ekipu. Sergio Ramos je do 2014. godine bio predmetom podsmijeha i poređenja kako su nekad stopere igrali ljudi poput Maldinija, a sada (tada) ih igraju 'kikseri' poput Ramosa. Danas su obojica historijska imena.

Možda Arsenal porazi PSG u finalu Lige prvaka, unutar francuskog kluba dođe do određenih sukoba i sva ova priča već naredne godine postane prilično naivna i smiješna. Međutim, sama činjenica da PSG u ovom trenutku uopšte možemo opisivati u ovom kontekstu govori da su na jedan korak od izdizanja u odnosu na prosječnog osvajača Lige prvaka. Hoće li taj korak uspjeti napraviti, ostaje da se vidi. No, uz već pominjane Real Madrid i Barcelonu, djeluju mu najbliže od svih ekipa otkad je Liga prvaka zamijenila Kup šampiona.