Pehar za šampiona svijeta je prošao dug put u svojoj historiji

Te 1930. godine kada je Urugvaj postao prvi šampion svijeta u fudbalu, pehar - zlatna boginja dobila je prvog “vlasnika”. Posljednjeg je dobila 1970. Od tada pehar namijenjen šampionu svijeta nije više ni fizički nalik maloj Niki. Nasljednika boginje - Zlatni globus malo ko zove njegovim pravim imenom. A i on se lagano sprema za penziju.

Za prvi planetarni šampionat trebalo je napraviti i pehar kojim će biti nagrađen pobjednik. Jules Rimet, tadašnji predsjednik FIFA i idejni tvorac onoga što danas nazivamo Mundijalom, dobro je to znao. A očigledno je znao i kome da povjeri taj zadatak. Inspirisan statuom Nike od Samotrake, boginje pobjede, vajar Abel Lafleur napravio je trofej Svjetskog kupa prozvan Victory, a od milja gotovo stoljeće kasnije nazivan zlatnom boginjom. Prvorođena Nika bila je visoka 35 centimetara i teška 3,8 kilograma. Bila je napravljena od pozlaćenog srebra, na postolju šestougaonog oblika optočenom poludragim kamenjem. Na svoju prvu destinaciju, u Urugvaj, Zlatna boginja putovala je u najobičnijoj drvenoj kutiji obloženoj mekanim platnom, u ličnom prtljagu Rimeta, prvo vozom pa brodom.

Drugi svjetski rat

Prvu avanturu koja nije uključivala osmijehe, fotografisanje i slavlje, Zlatna boginja doživjela je početkom Drugog svjetskog rata. U to vrijeme Nika je bila u trezoru jedne rimske banke. Tadašnji predsjednik Fudbalskog saveza Italije i potpredsjednik FIFA Ottorino Barassi smatrao je da bi bilo bolje skloniti je odatle kako i ona ne bi postala dio nečijeg ratnog plijena. Imao je i plan o kojem nije govorio nikome. U tajnosti je zlatnu boginju uzeo iz banke i odnio je u svoj stan. U poratnim godinama prisjećao se da su mu nacisti i Mussolinijeva policija više puta pretresali stan i tražili pehar, ali da im nikada nije palo na pamet da bi on mogao da se krije u običnoj kartonskoj kutiji ispod njegovog kreveta. Barassi je uspio u svom naumu i sačuvao je fudbalsko blago. Boginju je povjerio na čuvanje FIFA na prvom poslije rata održanom Kongresu 25. jula 1946. u Luksemburgu.

Prva zamjena

Otputovala je nakon toga Nika u Brazil, na četvrto prvenstvo svijeta. I ponovo se na kraju družila sa Urugvajcima. Nijemci su je osvojili 1954. godine na Svjetskom prvenstvu odigranom u Švicarskoj. Četiri godine poslije toga pojavile su se prve sumnje u njenu autentičnost. Donijeli su je Nijemci iz Frankfurta u Švedsku 1958. da bi tek prilikom fotografisanja trofeja fotograf primijetio razliku. Tvrdio je da to nije isti trofej koji je vidio i fotografisao prije četiri godine i da je ova nova zlatna boginja pet centimetara viša u odnosu na onu prethodnu. Upustio se u istragu nakon koje je tvrdio da to nije originalni trofej te da je uspio da ustanovi da je prvorođena Nika nestala 1957. ili 1958. i da su Nijemci svima podvalili kopiju. Svoje tvrdnje zasnivao je na činjenici da je postolje pehara drugačije. Iz FIFA su sve njegove tvrdnje odbacili kao neistine, ali su potvrdili da je postolje zbog manjih oštećenja promijenjeno, što je ostala zvanična verzija.

Burni “povratak kući”

Engleska je bila domaćin Prvenstva svijeta 1966. U želji da se istaknu i povratak fudbala kući učine što spektakularnijim i drugačijim nego ikada, Englezi su odlučili da javno izlože zlatnu boginju. Protivio se tome tadašnji predsjednik FIFA Stanley Rous, ali kada su Englezi prihvatili njegove uslove da pehar bude osiguran na 30.000 funti i da bude pod dvadesetčetvorosatnim nadzorom, Nika se našla u staklenoj vitrini Westminsterske katedrale izložena pogledima znatiželjnika. Za zaljubljenike u fudbal to je bila nevjerovatna prilika da izbliza vide najdragocjeniji pehar u ovom sportu. Za Rousa je to označilo otvaranje vrata pakla. Jednom prilikom pehar je nestao, a obimna istraga policiji je dala samo dva svjedoka. I dvije potpuno različite verzije priče o istom događaju. Ali, policija je zaključila da treba da traži samo jednog lopova. Ne čekajući da policija riješi problem jer je Svjetsko prvenstvo počinjalo za tri mjeseca, Fudbalska asocijacija je i sama krenula u akciju. Tadašnji generalni sekretar FA Dennis Follows u tajnosti se za pomoć obratio čuvenom zlataru Georgeu Birdu i zamolio ga da napravi kopiju trofeja, ali od čistog zlata. Za ovaj plan pored zlatara koji je bio na zadatku i naručioca posla Birda, znao je još samo predsjednik FIFA. A znamo da je troje previše da bi tajna ostala sačuvana.

Na kraju je pehar našao David Corbett, tačnije, njegov pas Pickles.

- Dok smo šetali, iz automobila mi je mahnuo komšija i prišao sam da ga pozdravim. Picklesu je pažnju privukao paket umotan u novine baš pored prednjeg točka automobila. Podigao sam paket, razmotao novine i vidio ženu koja iznad glave drži disk na kome je pisalo Njemačka, Urugvaj, Brazil... Potrčao sam kući i vikao ženi - pronašao sam Svjetski kup! Nije imala pojma o čemu pričam, možda je i stotinu puta ispričao Corbett.

Pošteni nalazač

On je dobio nagradu za poštenog nalazača od 6.000 funti, što bi sada bilo nešto više od 120.000. Pickles je bio opšta atrakcija, a dobio je i ulogu u filmu “Pas sa hladnim nosem”. Nakon što su vratili boginju, Englezi su (tada i nikada više) vratili i fudbal kući, a Niku su na četiri godine zaključali u sef banke. Tajna o izradi kopije ostala je skrivena četiri godine, a navidjelo je izašla 1970. kada je trebalo da Englezi pehar pred Mundijal u Brazilu vrate FIFA.

U Svjetskoj kući fudbala bili su bijesni zbog ovog poduhvata FA i zahtijevali su da kopija bude uništena. Englezi kao Englezi. Tjerali su svoje i kopiju su poklonili čovjeku koji ju je i napravio - čuvenom zlataru Birdu.

Vrijeme za zauvijek

Prvak svijeta je 1970. godine, treći put, postao Brazil. Prema pravilima ispisanim još uoči prvog šampionata svijeta, reprezentacija koja tri puta postane planetarni šampion dobiće pehar u trajno vlasništvo. Došlo je vrijeme da se Nika zauvijek nastani u Brazilu. Ali, daleko od toga da je to zauvijek donijelo i mir maloj Niki. Uvjereni da u njihovoj zemlji nikada ne može da se dogodi ono što se dogodilo u Engleskoj, Brazilci su zlatnu boginju ponosno izložili u prostorijama fudbalskog saveza. Tvrdili su da u Brazilu i lopovi vole i poštuju fudbal toliko da im nikad ne bi palo na pamet da se drznu i ukradu je. Naravno da to nije bilo tako. Saznali su to 20. decembra 1983. godine, kada je zlatna boginja ukradena. Policija je pokrenula istragu i prilično brzo sumnja je pala na Sergia Pereiru Airesa. Zaključeno je da je angažovao dvojicu lopova da za njega obave posao. Oni su navodno tokom noći ušli u prostorije saveza, onesposobili stražara i ukrali fudbalsku svetinju. Trofej nikada nije pronađen, dokaza nije bilo, ali su svi osuđeni na zatvorske kazne. Svi su uskoro iz zatvora i pobjegli. Svako svojim putem i za svojom sudbinom. Nikada nije dokazano da su zapravo baš oni ukrali pehar niti su potvrđene priče da je pretopljen u zlatne poluge. FIFA je, da ne bi ostala dužna Brazilu, naručila i izradila kopiju zlatne boginje. Ona je napravljena od 1,8 kilograma čistog zlata i sklonjena u Nacionalnu banku Brazila.

Trofej koji ne postoji

Aukcijska kuća Sotheby objavila je 1997. godine da na prodaju stavlja zlatnu boginju uz početnu cijenu od 20.000 funti. Nedugo zatim i da je ona prodata za 250.000 funti anonimnom kupcu. FIFA je objavila da je zapravo ona taj anonimni kupac, ali je kupila izrađenu kopiju. Saznalo se uskoro da je trofej na aukciju dala porodica zlatara koji je i izradio kopiju. Bird je od 1966. pa do smrti 1995. Nikinu bliznakinju čuvao u svom stanu, na polici iznad kamina. Iako su mu lopovi pljačkali stan više puta, nikada nisu ukrali zlatnu boginju.

Replika izrađena za Brazil, koja je godinama bila skrivena u Nacionalnoj banci ove zemlje, u februaru 2016. stigla je u Zürich kako bi bila izložena u Muzeju FIFA. A pripreme za otvaranje Muzeja donijele su priči o zlatnoj boginji završno poglavlje. Sklanjajući razne kutije u podrumu, radnici su pronašli i kutiju sa pravim blagom - šestougaono originalno postolje Nike izrađene za prvo prvenstvo svijeta 1930. I tako je otkrivena još jedna tajna. Nijemci su između 1954. i 1958. oštetili postolje pehara i zamijenili ga novim, osmougaonim i za pet centimetara višim postoljem. U kutiji je, da razriješi sve zabune i zaključi i potvrdi istragu fotografa, uz postolje stajala i sva dokumentacija o zamjeni i - račun. Prava zlatna boginja, originalna mala Nika je ko zna gdje. Možda više ne postoji, možda je postala plijen nekog strastvenog kolekcionara... Jednostavno, kada je bilo najpotrebnije, nije bilo nikoga da je stavi u običnu kutiju i gurne pod krevet.

Zlatni globus

Kako je zlatna boginja, uz sve ovo što ste već pročitali, dobila stalni dom u Brazilu, 1970. pristupilo se izradi njenog nasljednika. Za to je raspisan međunarodni konkurs na koji su se odazvala 53 umjetnika iz 25 zemalja. U Zürichu je 5. aprila 1971. oformljena komisija na čije je čelo postavljen Stanley Rous, koji je trebalo da ocijeni koji je rad najbolji. Svi pristigli prijedlozi su razmotreni i izabran je onaj koji je poslao vajar iz Milana Silvio Gazzaniga. On je otišao korak dalje u odnosu na ostale umjetnike pa je uz crtež komisiji poslao i minijaturni izrađeni pehar kako bi na figurici od gipsa i plastelina svi vidjeli detalje. U januaru 1972. ozvaničeno je da će Gazzanigin prijedlog biti oživljen kao novi trofej Svjetskog kupa.

Ako je inspiracija za zlatnu boginju bila Nika sa Samotrake, za Zlatni globus je umjetnik bio inspirisan slikom svijeta i sportiste uz želju da prikaže dinamiku pokreta, harmoniju i jedinstvo. Želio je da se vidi ushićenje pobjednika, sportskog heroja koji drži svijet u rukama. Nikin nasljednik je visok 36,5 centimetara i težak 6,175 kilograma, od toga pet kilograma osamnaestokaratnog zlata i postolja visokog 13 centimetara koje sadrži dva sloja malahita. Unutrašnjost Zlatnog globusa je prazna. Kažu da je popunjena, trofej bi bio težak 70 kilograma.

Poučena iskustvima svih avantura koje su pratile život male Nike, FIFA je osmislila nova pravila za čuvanje trofeja namijenjenog šampionu svijeta. Zlatni globus uglavnom boravi u Zürichu, u sefu jedne tamošnje banke. U godini kada se igra Svjetsko prvenstvo, Zlatni globus proputuje cijeli svijet i uvijek je izložen iza neprobojnog stakla. I nikada nije udaljen više od sat vožnje od aerodroma. Zlatni globus mogu da dodirnu samo oni koji su ga osvajali na terenu, predsjednik FIFA, predsjednici država i kraljevi i kraljice. Svi oni koji putuju sa Zlatnim globusom i pripremaju ga za izložbe u obavezi su da nose rukavice dok to čine.

Zlatni globus niko neće dobiti u trajno vlasništvo bez obzira na to koliko puta se popne na krov fudbalskog svijeta. Na samoj ceremoniji dodjele pehara poslije finala pobjednici uvijek dobijaju originalni pehar. Ali, kada prestanu da sijevaju blicevi fotoaparata, kada se pogase kamere, on biva udobno smješten nazad u svoju kutiju i zaključan u sef. Šampion kući nosi pozlaćenu repliku.

Posebne mjere

Da sudbina Zlatnog globusa ne bude potpuna uspavanka u odnosu na njegovu prethodnicu, pobrinuli su se Italijani 2006. godine. Tada kapiten Italijana Fabio Cannavaro došao je na ideju da nakon dugog slavlja u noći pobjede odnese trofej u krevet. Kakvo je slavlje bilo, najbolje pokazuje činjenica da su pehar vratili sa oštećenjem na ploči na kojoj su ugravirana imena osvajača Mundijala.

Ono što ovaj pehar čini dodatno posebnim je ploča koja je dodata nakon Svjetskog prvenstva 1994. i na kojoj su ugravirana imena pobjednika. Ploča je smještena na dno postolja i kada trofej stoji uspravno, gravura se ne vidi. Ime pobjednika piše se na jeziku osvajača uz godinu kada je titula osvojena. Počinje od “1974 Deutschland” i tako do “2022 Argentina”. Pošto se ploča mijenja u svakom ciklusu kako bi se imena osvajača prilagodila budućim pobjednicima, ta omaška je ispravljena.

Mjesta nema neograničeno. Gazzaniga je predvidio da bude upisano 17 osvajača. Do sada ih je 13 i to znači da se Zlatni globus polako sprema u penziju, FIFA mu je spiralnim upisivanjem imena malo produžila radni vijek. Ali, posljednji put će ga neki sretni kapiten podići 2038. Za planetarnu smotru fudbala, gdje god ona bude održana 2042, dobićemo potpuno novi pehar. Možda će i njega nazivati zlatnom boginjom, baš kako to nepravedno čine i Zlatnom globusu već 52 godine.