Kad je lopta jača od politike: Gospodo lobisti, Zmajevi su vam sve pokvarili!

Znači, 2. juli. San Francisco. 

Nokaut faza Mundijala. A s druge strane terena - Amerika. Ne tamo neka usputna ekipa, nego Imperija lično.
 

I zašto je to bitno? Zato što ovo, gospodo, više nije samo fudbal. Ovo je geopolitika na travnjaku.

Pazi sad ovaj apsurd. Negdje u ovoj zemlji, godinama, neko plaća lobističke kuće u Washingtonu kao da je riječ o sitnišu. Kanadska firma "Dickens & Madson", vođena izraelsko-kanadskim lobistom čije ime zvuči kao naslov špijunskog romana, naplatila je četiri miliona dolara za jedan jedini posao - da bosanska država u glavama američkih zvaničnika postane manja, slabija, podijeljena. Da je oslobode visokog predstavnika. Da je svedu na pitanje koje se može pregovarati, a ne na granicu koja se brani. I to je samo ono što se zna.

Neviđeni "soft power"

A onda dođe taj 2. juli. Izađe jedanaest Zmajeva na teren u San Francisku, i jednim potezom, u 90 minuta, obrišu pod sa svim tim silnim milionima i svim tim preplaćenim lobistima! Niko im nije platio da to urade.

Sva medijska pažnja Amerike - od CNN-a do Foxa - te noći bit će eksponencijalno usmjerena na Bosnu i Hercegovinu. Prvi put u prime time na američkoj nacionalnoj TV mreži. Nema tih para, kume moj, nema tog budžeta koji može platiti PR i "soft power" kampanju kakvu nam u ovom trenutku rade ovi momci!

Ovo je ista ona Amerika u kojoj je potpisan Dejton. Ista ona Amerika čija se vanjska politika, kao i svaka druga, mijenja s administracijama - nekad nama na ruku, nekad protiv nas, uvijek podložna interesima koji nemaju ime naše domovine. I uvijek će postojati oni, u Washingtonu i izvan njega, koji će zbog trenutnog interesa spustiti pogled i preko stvari preko kojih pristojan svijet ne bi smio prelaziti - pa i preko relativizacije genocida. Ali pod svjetlima San Franciska, takvi aranžmani izgledaju upravo onako kako jesu: mali, skupi i moralno bankrotirani.

Sinovi izbjeglica na zapadnoj obali

Znaš zašto? Jer će svi ti američki TV komentatori, koji inače jedva znaju naći Balkan na mapi, te noći morati izgovoriti riječ "Srebrenica". Oni koji nisu znali, sad će morati saznati ko su zapravo ovi momci u plavo-žutom dresu. Saznat će da to nisu razmaženi koledž dječaci, nego sinovi izbjeglica. Djeca rođena po tuđim zemljama, rasuta geografija koja se vratila da igra za zemlju svojih očeva, spašena od logora i etničkog čišćenja.

Uzmi, na primjer, Esmira Bajraktarevića. The Athletic, izdanje New York Timesa, ispričao je ovih dana njegovu priču: rođen u Wisconsinu, otac mu trener, dom u kojem se jelo ćevape i govorilo bosanski, a vani - amerikaniziran klinac iz Appletona. Ali kad je zakucao penal koji je Bosnu odveo na ovo Svjetsko prvenstvo, skinuo je dres, okrenuo ga naopako i podigao svoje prezime da ga svi vide. Jer to prezime nosi i četiri ubijena ujaka i djeda po ocu, sve iz Srebrenice, jula '95. Direktor Memorijalnog centra Srebrenica, Emir Suljagić, napisao je te noći: "Postojao je plan da se ovaj dječak nikada ne rodi... Njihov smijeh je naša najveća osveta." Sad taj dječak igra šesnaestinu finala protiv zemlje u kojoj je rođen, s prezimenom iz Srebrenice na leđima. Eto, riječ je već izgovorena - a meč još nije ni počeo.

Ono što novac ne može kupiti

A nije Esmir jedini. Dok moćni britanski BBC ovih dana analizira majstorije Kerima Alajbegovića, stavljajući ga u elitno društvo sa jednim Lamine Yamalom i Kylianom Mbappeom, to odavno više nije samo sportska vijest. To je demonstracija sile. Možeš ti lobističkim kućama istresti milione na sto, ali ne možeš platiti urednika BBC-ja da tvog klijenta stavi uz Mbappea. 

Fudbal tu probija blokadu koju novac ne može kupiti. To je ultimativni dokaz da kopačke na svjetskoj sceni trenutno vrijede više od vašingtonskih kravata.

A onda, kao ultimativni šamar svim onim plaćenim projektima podjele, uzmi Jovu Lukića. Momak rođen u Šapcu, zabija gol Kanadi na Svjetskom prvenstvu i nakon utakmice izgovara rečenicu od koje se ledi krv u žilama: "Zaigrao sam i dao gol za svoju državu. Što se mene tiče, mogu sutra da umrem." Rođen u Srbiji, a gine za Bosnu, na američkom tlu, zatečen atmosferom za koju sam kaže: "Kao da smo igrali u Bosni i Hercegovini, samo sam čuo naše navijače." Pokušajte vi to, gospodo lobisti, objasniti svojim klijentima. Pokušajte u svoje skupe tabele ukucati taj balkanski fatalizam i tu vrstu lojalnosti. To se ne kupuje milionima.

A što se tiče imidža i onog "soft power" oružja? Ameri i ostatak svijeta su to već vidjeli. Vidjeli su našu Eminu iz Bugojna, bivšu misicu, slobodnu, nasmijanu, svoju, koja je svojom pojavom na tribinama u Torontu srušila sve maliciozne stereotipe o nekakvoj radikalnoj državi. Cijela planeta već uveliko skače uz Dubiozu Kolektiv. Vidjeli su i selektora Sergeja Barbareza, kojem ugledni londonski The Guardian ovih dana posvećuje tekstove diveći se njegovom besprijekornom stilu i gospodskom držanju uz aut-liniju. Bosanci su - i od ovog Mundijala se više nikome ne pravdamo - moderna evropska nacija, a sad to gleda i cijela Amerika.

Kad malo razmisliš, zadnji put kad je američka javnost i politika obraćala ovakvu pažnju na nekoga s naših prostora, osim Olimpijade, bio je to onaj dan kad je Richard Nixon u Bijeloj kući, sa svim mogućim državničkim počastima, dočekao Josipa Broza Tita.
Sjećaš se te scene? Tito je, nimalo zbunjen protokolom, izvadio tompus, zapalio ga pred svim tim kamerama i državnicima, i pustio dim u sred Ovalnog kabineta kao da je u svojoj dnevnoj sobi na Brijunima. Nije pitao za dozvolu. Nije tražio pepeljaru. Jedan mali narod, jedna velika drskost, i Amerika je morala da gleda i trpi.

Pa pitam ja sad tebe - hoćemo li i mi 2. jula biti toliko drski? Hoćemo li, kao onaj tompus u Ovalnom kabinetu, zapaliti našu vatru baš u njihovom dvorištu i pobijediti Ameriku na njenom terenu, pred njenim kamerama, pred cijelim svijetom koji gleda?

Od onog dana Nixon-Tito, pa do danas - ništa slično. Sve do ovih jedanaest momaka.

Ovo što gledamo nije samo plasman u šesnaestinu finala. Ovo je najveća diplomatska pobjeda u historiji Bosne i Hercegovine. Nisu je donijeli političari u kravatama, niti naši anemični ambasadori po dosadnim koktelima. Donijela su je naša djeca, u kopačkama, na zapadnoj obali Amerike.

Gospodo lobisti, džaba ste krečili.

Hajrudin Redžović je bosanskohercegovački novinar, publicist i autor iz Tešnja. Napisao je knjige "Lukavi biznis" i "Operacija Cardiff - Priča o zemlji kojoj su rekli da ne postoji".