Hajrudin Redžović: Reprezentacija me vraća u ratnog reportera

„Tešanj je od danas u potpunom neprijateljskom okruženju!“

Čuo sam to na radiju. Kao i svi ostali u gradu.

Svjetsko prvenstvoKo se od igrača "naljutio" na Sergeja Barbareza nakon meča sa Panamom

Opsada se dogodila hinjski. Nismo je osjetili. Nismo je vidjeli. Saznali smo je iz etera.

Javio sam se u program. Prva rečenica mog izvještaja bila je: „Pa šta?“ Ili, u današnjem prevodu: „Ja, i?“

Trideset i tri godine kasnije, ista akreditacija — BHT1 — odvela me u Cardiff.

Ne u opsadu. U kvalifikacije.

Ali ratni reporter u meni nije ostao kod kuće.

Ratni reporter ne ide u penziju

Nisam u Cardiff išao kao sportski novinar.

Da sam išao samo zbog fudbala, ponio bih bilježnicu, statistiku, formacije, očekivane sastave, podatke o protivniku i onu malu profesionalnu hladnoću kojom se utakmice pretvaraju u izvještaje, a ljudi u brojeve na dresovima.

Ali ja sam u Cardiff ponio nešto drugo.

Ponio sam ratnog reportera u sebi.

Onog istog koji ne gleda samo gdje je lopta, nego gdje je čovjek. Gdje je strah. Gdje je nada. Gdje se u jednoj rečenici, jednom pogledu ili jednoj zastavi odjednom pojavi cijela zemlja — umorna, podijeljena, načeta, ali još uvijek tvrdoglavo živa.

Zato me praćenje Reprezentacije Bosne i Hercegovine podsjeća na ratno izvještavanje.

Ne zato što je fudbal rat.

Fudbal nije rat. To govore oni koji nikada nisu čuli kako rat stvarno zvuči.

Fudbal je, u najboljem slučaju, uređeni haos s pravilima, sudijom i produžecima. Rat je haos bez pravila, bez sudije i često bez produžetaka. Zato ne volim jeftine metafore u kojima se utakmice pretvaraju u bitke, igrači u vojnike, a stadioni u bojišta. To je retorički šverc za ljude koji historiju koriste kao navijački bubanj.

Ali Reprezentacija Bosne i Hercegovine nije obična fudbalska ekipa.

Reprezentacija nije fudbalska ekipa
 

Ona je pokretna psihijatrijska ordinacija ove zemlje.

Na nju se nakače svi naši kompleksi, sve naše nade, sve naše neizgovorene tuge, sve naše političke nemoći, sve naše izdaje, sve naše dijasporske nostalgije, sve naše male kućne molitve pred televizorom i sva ona kolektivna zabluda da ćemo, ako pobijedimo večeras, sutra možda biti malo normalniji.

I tu počinje sličnost s ratnim izvještavanjem.

Jer ratni reporter nikada ne prati samo događaj. On prati stanje naroda.

Isto je s Reprezentacijom.

Utakmica je samo povod. Lopta je samo mamac. Rezultat je samo službena verzija priče.

Prava priča je uvijek oko terena.

U autobusu. Na aerodromu. U kafani. Na tribini. U razgovoru dvojice ljudi koji su nekad mogli biti s različitih strana historije, a sada zajedno traže dobar kadar, utičnicu za punjač i smisao u zemlji koja se, eto, opet sprema da nekome pokvari planove.

Dok je moj kolega, direktor fotografije i montažer Slađan Jovanović, s onom svojom snimateljskom pedanterijom pokušavao uhvatiti još jedan kadar mokrih ulica Cardiffa prije početka utakmice, prišao nam je čovjek. Skupa jakna, uredna frizura, sav u onoj sterilnoj, zapadnoj formi. Čujem ga kako na savršenom njemačkom objašnjava nešto redaru. A onda se okrene, vidi naš mikrofon, priđe i kaže: „Majstore, imam firmu u Stuttgartu, trideset radnika, sve po špagi. Ali evo, letio sam dva sata i platio kartu od koje bi Švabo pao u nesvijest, samo da večeras, na ovoj kiši, mogu onako sočno opsut' sudiji na našem. To mi tamo ne daju.“ Slađan je samo spustio objektiv. Tu nemaš šta snimiti. To se samo zapiše. To je taj naš kratki, opasni optimizam.

Bosna i Hercegovina najjače izgleda onda kada je niko ozbiljan ne računa.

To je naša stara, gotovo patološka specijalnost.

Kad nas unaprijed otpišu, mi se nekako saberemo. Kad nam daju šansu, mi se često raspadnemo. Kao da ne znamo živjeti u normalnosti, nego samo u pritisku. Kao da nam treba historijski ofsajd da bismo počeli trčati.

Zato je Reprezentacija više od sporta.

Ona je posljednji veliki javni prostor u kojem se Bosna i Hercegovina još uvijek može dogoditi kao emocija, a ne samo kao administrativna muka.

U politici je odavno rastavljena na rezervne dijelove. U institucijama je često zarobljena. U svakodnevnom životu je iscrpljena. Ali kada igra Reprezentacija, iz ladica se vade zastave, iz ormara dresovi, iz dijasporskih kofera stari akcenti, a iz ljudi onaj kratki, opasni optimizam koji traje taman toliko da čovjek zaboravi gdje živi.

Zato Cardiff nije bio samo gostovanje.

Cardiff je bio test.

Ne za selektora. Ne za igrače. Ne čak ni za tabelu.

Nego za nas.

Da vidimo imamo li još tu čudnu sposobnost da se, barem na jednu noć, pretvorimo u zajednicu.

Ratno izvještavanje nauči čovjeka jednoj neprijatnoj stvari: velike priče se rijetko najave kao velike. One najčešće počnu usputno. Jednim telefonskim pozivom. Jednim putovanjem. Jednom rečenicom. Jednim čovjekom koji ide pješke dvije hiljade kilometara jer mu normalan život očito nije bio dovoljan izazov. Jednim navijačem koji u tuđoj zemlji nosi komad svoje zemlje kao da nosi ličnu kartu duše.

I onda shvatiš da utakmica nije centralni događaj.

Centralni događaj je narod

Centralni događaj je narod koji je došao za tom utakmicom.

Dijaspora koja remeti njemački red, austrijsku tišinu, švicarsku preciznost i britansku uzdržanost. Ljudi koji su u tuđe zemlje otišli sa kesama, traumama, diplomama, zanatima, ranama i djecom koja danas govore bolje njemački nego bosanski, ali i dalje znaju šta znači kad se zapjeva himna.

U Cardiffu, par sati prije utakmice, sjedimo i čekamo taxi. Preko puta nas, otac i sin. Mali priča engleski, tečno, s onim tvrdim otočkim akcentom koji reže zrak. Otac mu odgovara na bosanskom, polako, kao da mu sipa lijek u uho. U jednom trenutku mali, gledajući u onaj žuto-plavi dres koji mu je očito prevelik, pita: „Dad, why are we always so nervous before the game?“ Otac ga pogleda, namjesti mu onaj jeftini šal oko vrata i kaže: „Sine, zato što mi ne igramo samo lopte. Mi se svetimo.“ Zapisao sam to na poleđini akreditacije. Bilo je tačnije od svake taktičke analize koju je selektor mogao ponuditi.

To je ono što se ne vidi u tabeli.

Tabela kaže bodovi.

Tribina kaže biografije.

I tu se opet vraćam na ratnog reportera u sebi.

Jer on zna da se zemlja ne mjeri samo granicama. Mjeri se ljudima koji je nose kad iz nje odu. Mjeri se onima koji u Cardiffu, Minhenu, Beču, Ljubljani ili St. Louisu još uvijek imaju potrebu da kažu: „Mi.“

Ne „oni“.

Ne „ta država“.

Nego: mi.

A to „mi“ u Bosni je uvijek bilo komplikovano.

Kod nas je „mi“ najskuplja riječ. Plaćena krvlju, svađama, referendumima, rovovima, dejtonskim zagradama, predizbornim lažima i poslijeratnim umorom. Kod nas „mi“ nikada ne dolazi besplatno. Uvijek neko pita: koje mi, čije mi, protiv koga mi?

A Reprezentacija, kad je dobra, učini nešto gotovo bezobrazno.

Ona preskoči to pitanje.

Ne riješi ga. Nemojmo se lagati.

Ali ga preskoči.

Na devedeset minuta napravi prečicu preko historije.

I zato je opasna.

Zato je lijepa.

Zato je važna.

Jer u zemlji u kojoj se sve dijeli, ona povremeno pokaže kako izgleda kad se nešto ne mora odmah dijeliti.

Zato me praćenje Reprezentacije podsjeća na ratno izvještavanje: ne po nasilju, nego po intenzitetu. Po osjećaju da se pred tobom ne odvija samo događaj, nego nešto što ljudi nose u stomaku. Po tome što nikad ne znaš hoće li večer završiti kao euforija ili kao kolektivna šutnja. Po tome što se sudbina, na Balkanu, uvijek nekako ugura i tamo gdje joj nije mjesto — čak i u šesnaesterac.

I zato nisam mogao pratiti Cardiff samo kao utakmicu.

Jer tamo nije igrala samo Reprezentacija.

Tamo je igrala priča o zemlji koja je toliko puta proglašena nemogućom, da bi joj trebalo zabraniti da još uvijek postoji. A ona, bezobrazna kakva jeste, ne samo da postoji, nego ponekad još i zaprijeti da će otići na veliko takmičenje.

To je ta bosanska drskost.

Zemlji kojoj stalno objašnjavaju da ne funkcioniše, povremeno se desi da proradi baš onda kada je svi čekaju u kvaru.

I tada nastaje panika.

Ne kod nas.

Mi smo na paniku navikli.

Panika nastaje kod onih koji bi voljeli da budemo predvidljivo poraženi.

A Bosna, kad je najbolja, nije predvidljiva. Ona nije ni sasvim ozbiljna, ni sasvim smiješna. Nije ni tragedija ni komedija. Ona je najčešće ono treće: balkanski apsurd s dušom.

Zato sam u Cardiffu gledao i ono što kamera ne uhvati.

Lica ljudi prije utakmice. Nervozu u hodu. One male tišine prije velikih pjesama. Poglede u kojima se vidi da niko ne dolazi na utakmicu Bosne i Hercegovine samo zbog sporta. Uvijek se dolazi po još nešto.

Po potvrdu da nismo nestali.

Po dokaz da nas ima.

Po malu privatnu osvetu historiji.

Po osjećaj da dijete koje je odraslo negdje daleko još uvijek zna zašto mu otac stegne vilicu kad se intonira himna.

To su stvari koje ne ulaze u izvještaj.

Zato su važnije od izvještaja.

I zato je možda došlo vrijeme da se o Reprezentaciji piše drukčije.

Ne samo kroz formacije, selektore, Savez, spiskove, promašaje i standardne kafanske presude. Treba o njoj pisati kao o jednom od rijetkih preostalih emocionalnih arhiva Bosne i Hercegovine.

Jer sve što mi jesmo, na neki način se vidi na tim utakmicama.

Naša pretjerivanja. Naša kratka pamćenja. Naše velike ljubavi i brzi bijesovi. Naša potreba da od svakog talentovanog dječaka napravimo spasitelja, a od svakog poraza nacionalni referendum. Naša dijaspora koja voli iz daljine, ali često voli jače nego oni koji su ostali. Naši stadioni kao privremene ambasade nepostojeće normalnosti.

I naše čudo.

Jer ipak postoji čudo.

Ne ono jeftino, motivacijsko, za bilborde i reklame banaka.

Nego ono pravo, tvrdo, bosansko čudo: da poslije svega još uvijek imamo snage da se radujemo.

To je možda najveći dokaz života.

Ne pobjeda.

Radost.

Narod koji se još može obradovati nije potpuno poražen.

Može biti opljačkan, prevaren, umoran, izmanipulisan, ponižen i administrativno izmrcvaren, ali dok se još može obradovati golu, pjesmi, djetetu u dresu, zastavi na tuđem aerodromu — nije gotov.

Zato je Cardiff bio važan.

Ne zato što će jedna utakmica promijeniti Bosnu i Hercegovinu.

Neće.

Ne mijenjaju se zemlje tako lako. Pogotovo ne ova. Ova se promijeni tek kad iscrpi sve druge mogućnosti.

Ali jedna utakmica može pokazati šta još postoji ispod pepela.

Može pokazati da nismo samo vijesti o blokadama, svađama, odlascima, kriminalu, nacionalnim torovima i profesionalnim trovačima javnog prostora.

Može pokazati da još postoji narod koji, makar na trenutak, zna disati zajedno.

A to je danas ozbiljna stvar.

Možda čak i subverzivna.

Jer u zemlji u kojoj se godinama proizvodi umor, svaka radost je politički incident.

U zemlji u kojoj se ljudi uče da ne očekuju ništa, svaka nada je oblik neposluha.

U zemlji kojoj se stalno govori da je slučaj, svaka pobjeda liči na dokazni materijal.

Zato ja Reprezentaciju ne mogu pratiti hladno.

Pokušao sam.

Ne ide.

Previše je tu moje zemlje, moje prošlosti, mojih ljudi, mojih mrtvih, mojih živih, mojih iluzija i mojih razočarenja. Previše je tu Bosne da bi čovjek glumio neutralnog posmatrača.

Neutralnost je luksuz

Neutralnost je luksuz onih koji nemaju kožu u priči.

Mi je imamo.

I zato, kad me pitaju zašto me praćenje Reprezentacije podsjeća na ratno izvještavanje, odgovor je jednostavan:

Zato što se i jedno i drugo radi iz blizine.

Ne možeš to pratiti iz kabineta. Ne možeš iz sterilne distance. Moraš biti među ljudima. Moraš čuti glas. Moraš vidjeti lice. Moraš osjetiti vlagu sobe, umor puta, nervozu prije utakmice, smijeh koji dođe kad mu nije vrijeme i šutnju koja kaže više od izjave za medije.

Moraš razumjeti da se iza svake velike utakmice Bosne i Hercegovine krije mala privatna historija hiljada ljudi.

A kad se sve te privatne historije nađu na jednom mjestu, dobiješ ono što mi, u nedostatku preciznije riječi, zovemo Bosna.

Ne država iz službenog pečata.

Nego ona druga.

Ona koja se nosi u glasu.

U zastavi.

U pjesmi.

U tvrdoglavosti.

U rečenici: „Vidimo se u Zenici.“

I zato Cardiff nije završio u Cardiffu.

Takve priče se ne završavaju zviždukom sudije.

One se nastavljaju u ljudima.

U snimcima. U fotografijama. U sjećanjima. U onim razgovorima koji počnu kao fudbal, a završe kao život. U sobama u kojima se susretnu ljudi koje je historija nekad mogla postaviti na suprotne strane, a sada ih ista zemlja, isti posao i ista čudna nada stave u isti kadar.

Možda je baš u tome smisao cijele priče.

Da Bosna i Hercegovina, kad već ne može uvijek biti uređena država, ponekad barem bude velika scena na kojoj se dogodi nešto ljudsko.

A to ljudsko je, kod nas, često veće od rezultata.

Zato sam išao u Cardiff.

Ne da napišem izvještaj.

Nego da provjerim ima li još pulsa.

Ima ga.

Neravnomjeran je, nervozan, ponekad smiješan, često zabrinjavajući, ali ga ima.

Bosna i Hercegovina još diše.

Najglasnije onda kada joj svi predviđaju tišinu.

Hajrudin Redžović bio je ratni reporter Radiotelevizije BiH iz opkoljenog Tešnja. Ista medijska kuća akreditirala ga je, tri decenije kasnije, za praćenje utakmica Reprezentacije Bosne i Hercegovine u Cardiffu i Zenici. Ova kolumna dio je autorskog ciklusa nastalog uz knjigu „Operacija Cardiff – priča o zemlji kojoj su rekli da ne postoji“, koja će biti predstavljena 9. juna.