Nova sezona je blizu, prisjetimo se najboljih stranaca Premijer lige BiH

Dok su se neki zadržali vrlo kratko i ostali tek prolaznici, drugi su svojim igrama, golovima, profesionalnim odnosom i osvojenim trofejima ispisali lijepe stranice historije domaće lige.

Neki od njih postali su simboli klubova u kojima su igrali, a zbog svega što su pokazali ostali su upamćeni u historiji svojih klubova i bh.fudbala općenito.

U ovom tekstu prisjetit ćemo se upravo tih fudbalera, ali i onih sa prostora bivše Jugoslavije, koji su godinama imali status stranaca, a svojim partijama ostavili dubok trag.

Wagner Santos Lago (Posušje, Široki Brijeg)

Kada se govori o stranim fudbalerima koji su obilježili Premijer ligu BiH, prvo ime koje većini ljubitelja domaćeg fudbala pada na pamet je Brazilac Wagner Santos Lago.

Wagner, rođen 1978. u Ilheusu, ostavio je neizbrisiv trag na bh. fudbalskoj sceni, a karijeru je počeo u rodnom Brazilu, igrajući za lokalne klubove u državnim takmičenjima Bahije, Goias i Sao Paula.

Godine 2003. nastupao je za Jaboticabal Atletico, gdje je na 12 utakmica postigao tri gola, a onda je iste godine prešao u Posušje, gdje je u 58 utakmica postigao 35 golova, što ga je učinilo jednim od najefikasnijih igrača lige.

U ljeto 2005. godine prešao je u redove Širokog Brijega, gdje je ostao narednih 13 godina, odigravši 239 utakmica i postigavši 90 golova, a sa ekipom sa Pecare osvojio je titulu prvaka BiH, te je tri puta podigao trofej Kupa BiH.

U sezoni 2013./14. bio je najbolji strijelac Premijer lige sa 18 postignutih golova, a naredne sezone proglašen je za najboljeg igrača lige. 

Njegovih 125 premijerligaških golova činilo ga je najboljim strijelcem u historiji prvenstva, sve do septembra 2022. kada ga je prestigao Nemanja Bilbija.

Nije bio samo najbolji strani fudbaler u historiji naše lige, već i jedan od simbola uspješnog perioda koji je imao klub sa Pecare u njegovo vrijeme.

Pored Širokobriježana i brazilskog Jaboticabala, bio je član Posušja i Imotskog, dok je karijeru završio 2019. godine.

Nakon što je okačio kopačke o klin, posvetio se trenerskom pozivu, a danas uspješno radi sa mlađim kategorijama ekipe sa Pecare. 

Lamine Diarra (Zrinjski)

Ljubitelji domaćeg fudbala vjerovatno još uvijek pamte Laminea Diarru, senegalskog napadača, koji je svojevremeno briljirao u dresu mostarskog Zrinjskog.

Na stadion Pod Bijeli brijeg stigao je 2005. godine i, iako se zadržao samo dvije sezone, bilo je to dovoljno da pokaže zbog čega je u to vrijeme važio za jednog od najubojitijih napadača koji su igrali u Premijer ligi BiH.

Upravo su mu igre u mostarskoj ekipi otvorile vrata mnogo veće scene, a zahvaljujući svojoj brzini, golovima i borbenosti pravio je ogromne probleme protivničkim odbranama.

Nakon odlaska iz redova Plemića, ostvario je transfer u portugalski Beira Mar, a nedugo potom uslijedio je povratak na Balkan i potpis za Partizan.

Poslije Partizana, igrao je u Turskoj za Antalyaspor, Goztepe i Elazigspor, dok je karijeru završio 2019. godine. 

Osim gore spomenutih klubova, nosio je dresove Al Shababa, a na početku karijere bio je član senegalskih ekipa ASC Jeanne d'Arc Dakar i Dakar UC.

Marciano (Čelik, Sarajevo, Široki Brijeg)

Marciano ostao je upamćen kao prvi Brazilac koji je igrao za čak tri različita premijerligaška kluba, odnosno Čelik, Sarajevo i Široki Brijeg. 

Takav put dovoljno govori o kvalitetama koje je posjedovao, ali i o reputaciji koju je stekao na bh. terenima.

U našu zemlju stigao je iz brazilskog Moto Cluba, a prva ekipa bila mu je Čelik, za koji je igrao u sezoni 2005./06. 

Tokom četiri godine provedene u Premijer ligi BiH odigrao je ukupno 99 utakmica za Čelik, Sarajevo i Široki Brijeg.

Sa Sarajevom u sezoni 2006./07. osvojio je titulu prvaka BiH, a navijači bordo kluba izabrali su ga za najborbenijeg igrača ekipe.

Nakon osvajanja titule sa Sarajevom, početkom jula 2007. godine prešao je u Široki Brijeg, gdje je ostao do početka 2009. godine, kada je karijeru nastavio u norveškom Sandefjordu.

Dvije godine kasnije ponovo se vratio u Široki Brijeg, gdje je ostao do ljeta 2012. godine, da bi se potom vratio u Brazil i ubrzo završio profesionalnu karijeru.

Boubacar Dialiba (Željezničar)

Priča Boubacara Dialibe vjerovatno je jedna od najzanimljivijih u historiji domaće lige.

Na Grbavicu stigao je kao mladić iz Dakar UC-a, a vrlo brzo pokazao je da posjeduje kvalitet kakav se rijetko viđa. 

Njegova brzina, lakoća driblinga i direktnost bili su rijetkost na domaćim terenima, zbog čega je vrlo brzo postao ljubimac navijača Željezničara.

U dresu Plavih proveo je dvije sezone, odigrao 60 utakmica i postigao 19 pogodaka, a onda je uslijedio transfer u špansku Murciju. No, ljubitelji domaćeg fudbala pamte ga i prema još jednom zanimljivom podatku.

Nakon što je dobio državljanstvo naše zemlje, postao je prvi Afrikanac koji je obukao dres mlade selekcije BiH. Protiv Velsa je debitovao pogotkom, a taj nastup ostao je njegov jedini u dresu Zmajeva.

Nekoliko godina kasnije stigao je i poziv reprezentacije Senegala, pa je tako postao jedini igrač koji je tokom karijere igrao i za BiH i za svoju domovinu, odnosno Senegal.

Pored Željezničara i Murcije, tokom karijere nastupao je za Mechelen, Cracoviju, Malatyaspor, Giresunspor, Umraniyespor, Keciorengucu, a danas je član njemačkog niželigaša, ekipe SV Bosnien und Herzegowina Frankfurt.

Patrick Nyema Gerhardt (Željezničar)

Njegova karijera počela je u Švicarskoj, gdje je prvo igrao za U21 tim Young Boysa, a onda je otišao u FC Concordia Basel, pa SR Delemont, da bi potom potpisao za rumunski Otopeni. 

Nakon avanture u gore spomenutoj rumunskoj ekipi, potpisao je za kanadski Brantford Galaxy, a onda je na Grbavicu stigao početkom 2011. godine.

Iako u Željezničaru nije proveo mnogo vremena, ostavio je veoma dobar utisak i bio je važan dio ekipe koja je u tom periodu dominirala domaćim prvenstvom.

Sa Plavima osvojio je titulu prvaka, kao i dva trofeja Kupa, a navijači su ga pamtili po sigurnosti u veznom redu i velikoj borbenosti.

Nakon odlaska iz Doline ćupova, karijeru je nastavio u Australiji (Melbourne Heart), a kasnije je igrao u Iraku (SC Al Zawraa), Maleziji (FA Sarawak), pa ponovo u Švicarskoj (FC Breitenrain), dok je kopačke o klin okačio u dresu Knightsa iz Australije. 

Ricardo Santos Lago (Široki Brijeg)

Ricardo Santos Lago, poznatiji kao Ricardo Baiano, ostavio je dubok trag u Širokom Brijegu i bio je jedan od najvažnijih igrača u prvim velikim uspjesima kluba.

Na Pecari posebno zapažene partije pružao je u proljetnom dijelu sezone 2002./03. kada je u osam utakmica postigao tri pogotka, među kojima i onaj protiv Željezničara u posljednjem kolu, kojim je praktično odlučeno pitanje prvaka BiH.

Važnu ulogu imao je i u šampionskoj sezoni 2003./04. kada je na 24 utakmice postigao šest pogodaka, a sjajne igre donijele su mu i poziv među Zmajeve, za koje je debitovao protiv Srbije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2006. godine.

To mu je ujedno bio i posljednji nastup za Zmajeve, a tokom karijere, osim Širokog Brijega, nosio je dresove brazilske ekipe FC Londrina Esporte, Atletico Paranaensea, Sao Paula.

Također, nosio je dresove Kubana, Spartaka Nalchika, ruske Moskve, Krasnodara, Zhemchuzhine i Khimkija, dok je otišao u fudbalsku penziju 2013. godine.

Juan Manuel Varea (Široki Brijeg, Željezničar)

Argentinac Juan Manuel Varea godinama je važio za jednog od najboljih stranih igrača u Premijer ligi BiH.

Najveći trag ostavio je u Širokom Brijegu, gdje je bio jedan od miljenika navijača, dok su ga po lijepom pamtili i na Grbavici.

Posebno mjesto među navijačima Željezničara zauzima zbog pogotka protiv Slobode u Tuzli, kojim je Plavima donio izuzetno važnu pobjedu u borbi za vrh tabele.

Za odlične igre 2010. godine dobio je priznanje za najboljeg stranog fudbalera naše države, a pored Širokog Brijega i Željezničara, tokom bogate karijere igrao je za Velez Sarsfield, Deportivo Espanol, Central Cordobu, Ravan Baku, Cherno More, Bylis, Hibernians, Imotski, Dugopolje, RNK Split i Kamen, a karijeru je završio 2022. godine.

Od osnivanja Premijer lige BiH status stranih fudbalera imali su i igrači iz zemalja bivše Jugoslavije. 

No, tek od 2023. godine, odlukom Izvršnog odbora Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH, oni se više ne vode kao stranci.

S obzirom na to da su godinama bili među najvažnijim igračima svojih klubova i ostavili dubok trag u ligi, zbog toga zaslužuju da se spomenu u ovom tekstu.

Siniša Stevanović (Željezničar)

Kada je krajem decembra 2015. godine iz Novog Pazara stigao na Grbavicu, malo ko je mogao pretpostaviti da će Siniša Stevanović postati jedan od najcjenjenijih stranih fudbalera u novijoj historiji Željezničara.

Nije bio igrač koji je pažnju privlačio spektakularnim potezima ili velikim brojem pogodaka, ali je iz utakmice u utakmicu pokazivao ono što navijači najviše cijene, a to je besprijekoran odnos prema dresu, maksimalnu borbenost i profesionalizam. 

Upravo zbog toga postao je veliki ljubimac navijača Plavih, a dres kluba sa Grbavice nosio je sa ponosom, te je rijetko koja utakmica završavala bez njegove bespoštedne borbe. 

Za ekipu sa Grbavice, sa kojom je osvojio Kup 2018. godine, ukupno je odigrao 142 utakmice, postigao jedan pogodak i upisao deset asistencija.

Uprkos svemu tome, ostale su mu dvije velike želje koje nije uspio ostvariti, odnosno da sa Plavima osvoji naslov prvaka BiH i da kao kapiten povede ekipu na teren.

Pored Željezničara, tokom karijere nastupao je za Teleoptik, Partizan, Spartak, Novi Pazar, Mornar iz Bara i Slaviju, a prije nekoliko dana pronašao je novi klub, postavši novo pojačanje Majevice iz Lopara.

Krste Velkoski (Sarajevo)

Kada se govori o stranim fudbalerima koji su obilježili historiju Sarajeva, ime Krste Velkoskog zauzima posebno mjesto.

Bivši reprezentativac Sjeverne Makedonije nije bio samo jedan od najboljih stranaca koji su nosili bordo dres, već i jedan od najuspješnijih fudbalera u historiji kluba.

Zahvaljujući golovima koje je postizao, asistencijama i osvojenim trofejima ostavio je neizbrisiv trag na Koševu.

U bordo ekipu stigao je u januaru 2014. godine iz Rabotničkog, a dvije godine kasnije ostvario je transfer u Incheon United. 

Nakon epizoda u Južnoj Koreji (Incheon United) i Tajlandu (FC Nakhon Ratchasima Mazda), u ljeto 2017. godine vratio se na Koševo i nastavio tamo gdje je stao.

U dva mandata provedena u Sarajevu bio je jedan od nosilaca igre, a njegovo ime vezuje se za gotovo sve velike uspjehe bordo ekipe u tom periodu. 

Kao kapiten i predvodnik na terenu, obilježio je jednu od najuspješnijih era kluba, sa kojim je osvojio tri titule prvaka BiH i tri trofeja Kupa, čime je postao jedan od najtrofejnijih fudbalera u historiji ekipe sa Koševa.

Debitovao je 1. marta 2014. godine protiv Čelika, a do odlaska sa Koševa upisao je 235 nastupa, postigao 64 pogotka i zabilježio 44 asistencije. Ujedno je stranac sa najviše nastupa, golova, asistencija i osvojenih trofeja u historiji Sarajeva.

Osim Sarajeva, Incheona i tajlandske ekipe, tokom karijere igrao je i za Rabotnički, Metalurg Skoplje, Ceahlaul, Paralimni i Makedoniju GP, dok je kopačke o klin okačio 2025. godine.

Za reprezentaciju Sjeverne Makedonije odigrao je 15 utakmica i bio dio ekipe koja je nastupila na Evropskom prvenstvu 2021. godine, a nakon završetka igračke karijere vratio se na Koševo, gdje danas obavlja funkciju tehničkog direktora.

Slobodan Jakovljević (Radnik, Zrinjski)

Malo je defanzivaca koji su u posljednjih desetak godina ostavili dubok trag u bh. prvenstvu od Slobodana Jakovljevića.

Tokom proteklih godina provedenih u Mostaru predstavljao je sinonim sigurnosti u odbrani i bio jedan od ključnih igrača u redovima Plemića.

Prema broju trofeja, kontinuitetu nastupa i značaju koji je imao u dresu sa lentom, stekao je status klupske legende i svrstava se među najtrofejnije igrače u historiji Plemića.

Prošao je omladinske pogone Sloge Temerin, Crvene zvezde Novi Sad i Cementa Beočin, da bi seniorsku karijeru počeo u Mladosti Apatin. 

Nakon toga nosio je dresove RFK Novi Sad, FK Novi Pazar, gdje je debitovao u Superligi Srbije, Inđije, mađarskog Szigetszentmiklosa, kao i Radnika iz Surdulice, sa kojim je osvojio titulu Prve lige Srbije.

Poslije epizode u Spartaku iz Subotice, u BiH stigao je 2015. godine, kada je potpisao za Radnik iz Bijeljine. 

Već u prvoj sezoni osvojio je Kup, a godinu kasnije uslijedio je transfer u Zrinjski, gdje je ispisao najljepše stranice svoje karijere.

Zvanični debi za Plemiće imao je protiv Legije u kvalifikacijama za Ligu prvaka, dok je jubilarni 100. nastup zabilježio protiv Malmoa. 

Tri godine kasnije stigao je i do 200. utakmice u dresu Zrinjskog, a danas je odavno premašio granicu od 250 službenih nastupa.

Čak šest puta biran je u idealni tim sezone prema izboru igrača i trenera, a sa mostarskom ekipom osvojio je pet titula prvaka, dva Kupa i dva Superkupa.

Toni Jović (Borac, Zrinjski, Široki Brijeg, Krupa, Posušje i Sloga)

Malo je stranih fudbalera koji se mogu pohvaliti da su u domaćem prvenstvu igrali za toliko klubova kao Toni Jović, budući da je iz sezone u sezonu potvrđivao svoj kvalitet.

Brzina, prodori po krilu, kvalitet u završnici i veliko premijerligaško iskustvo učinili su ga jednim od najprepoznatljivijih igrača svoje generacije.

Iza sebe ima impresivnu karijeru i bogat fudbalski CV, a osim što se dokazao u BiHi, nastupao je i u Hrvatskoj, Njemačkoj, Španiji i Uzbekistanu.

Tokom karijere nosio je dresove hrvatskih klubova kao što su Sloga NG, Mladost Cernik, NK Krk, Rijeka, Pomorac i Grobničan, zatim njemačkog Lottea, španskog Aguilasa i uzbekistanskog Bunyodkora.

U BiH igrao je za čak šest klubova. U dresu Borca pružao je zapažene partije u elitnom rangu, sa Zrinjskim je osvajao titule prvaka.

S druge strane, kvalitet je potvrđivao i u Širokom Brijegu, Krupi i Posušju, dok danas nosi dres dobojske Sloge.

Ivan Tatomirović (Sarajevo)

Tatomirović nije bio fudbaler koji je pažnju privlačio golovima ili atraktivnim potezima, ali jeste beskompromisnim pristupom, sigurnošću u odbrani i odnosom prema dresu Sarajeva.

Upravo zbog toga osvojio je veliko poštovanje navijača bordo kluba, koji su mu 2014. godine uručili nagradu "Ismir Pintol", koja se dodjeljuje najborbenijem igraču u sezoni, kao simbol borbe koju je Pintol vodio sa teškom bolešću, koja mu je na kraju oduzela život.

Za Sarajevo igrao je od 2012. do 2018. godine, a u tom periodu bio je važan dio ekipe koja je osvojila Kup, a potom i naslov prvaka države.

Ukupno je za tim sa Koševa odigrao 138 utakmica, postigavši pet pogodaka i upisavši isto toliko asistencija. 

Nakon avanture u dresu bordo ekipe, karijeru je nastavio u Finskoj, gdje je nosio dresove HJK Helsinkija, RoPS-a i IFK Mariehamna. 

Poslije toga uslijedio je odlazak u Hrvatsku, gdje je igrao za Inter iz Zaprešića, a potom i prelazak u Žalgiris, sa kojim je osvojio tri uzastopne titule prvaka države, Kup i Superkup.

Avanturu u Žalgirisu završio je 2023. godine, pa je u januaru iste godine potpisao za Kolubaru, čiji je član bio do jula 2024. godine, dok je u oktobru objavio kraj karijere.

Ivan Lendrić (Zrinjski, Željezničar)

Bh. liga bila je mjesto gdje je Ivan Lendrić, može se slobodno reći, igrao najbolji fudbal u svojoj karijeri.

Golovima u dresovima Zrinjskog, a posebno Željezničara, izgradio je status jednog od najboljih napadača koje je domaće prvenstvo imalo u posljednjih desetak godina.

Rođeni Splićanin ponikao je u Hajduku, a nakon juniorskog staža na Poljudu, stigao je na posudbu u Zrinjski, gdje je odmah pokazao svoj golgeterski instinkt i postao najbolji strijelac lige.

Nakon povratka na Poljud ipak nije dobio pravu priliku, pa je 2012. godine odlučio karijeru nastaviti u Zulte Waregemu, gdje se nije puno zadržao. 

Potom su uslijedili angažmani u Lokomotivi, austrijskom Kapfenbergu, italijanskom Sudtirolu, moldavskom Milsamiju i grčkom Kerkyraikosu.

No, pravi preporod uslijedio je tek dolaskom na Grbavicu. U dresu Željezničara, za koji je odigrao 82 utakmice, uz 39 pogodaka i deset asistencija, bio je udarna igla ekipe i postao jedan od miljenika navijača.

Upravo su mu odlične igre u Dolini ćupova donijele transfer u Lens, a od kojeg su Plavi zaradili oko 300.000 eura.

Za Lens potpisao je trogodišnji ugovor, ali se u francuskoj ekipi zadržao samo jednu sezonu, da bi potom uslijedio odlazak u Olimpiju, pa rumunski Hermannstadt.

Poslije Rumunije, drugi put je obukao dres Zrinjskog, ali je početkom 2020. godine ponovo stigao poziv sa Grbavice, koji nije želio odbiti. 

Tada je u Dolini ćupova ostao do ljeta 2021. godine, kada je karijeru nastavio na Kipru u Nea Salaminisu, a potom je igrao za Tsarsko Selo, Rupel Boom, Hrvatski Dragovoljac i francuski Avion.

Danas je bez kluba. No, sasvim je sigurno da će ga navijači ekipe sa Grbavice, prije svega, sjećati po golovima i partijama koje je pružao u dresu Plavih.

Stranci koji su kratkim boravkom u BiH ostavili veliki utisak

Naravno, spisak stranih fudbalera koji su obilježili domaće prvenstvo mogao bi biti znatno duži, jer je kroz protekle godine bilo još mnogo igrača koji su svojim kvalitetom i partijama ostavili značajan trag u domaćem prvenstvu.

Ipak, u nastavku ćemo spomenuti one koji nisu odigrali veliki broj utakmica, niti su u našoj ligi proveli mnogo godina, ali su za kratko vrijeme osvojili simpatije navijača zahvaljujućo svojim igrama, karakterom i odnosom prema dresu.

Među njima se, između ostalog, svakako izdvajaju Miloš Stojčev, Dražen Bagarić, Zoran Belošević i Nikola Komazec, fudbaleri koji su, svako na svoj način, ostavili prepoznatljiv trag u ligi, ali i u klubovima u kojima su igrali.

Ono što im je zajedničko jeste činjenica da ih navijači nisu pamtili zbog pasoša koji su nosili, nego zbog onoga što su pokazivali na terenu. 

Zbog toga njihova imena i danas zauzimaju posebno mjesto, kako u historiji njihovih bivših ekipa, tako i u historiji lige.