Sarajevo između prošlosti i budućnosti skoro uvijek bira pogrešno

Sarajevo će u petak u Zenici ugostiti BSK iz Banjaluke u susretu trećeg kola Premijer lige BiH, a bit će to drugi stadion na kojem će klub igrati ove sezone u prva dva ligaška meča, s tim da je oba puta bio domaćin. Nijedan meč nije igrao na Koševu.

Ulaziti u analize zašto Sarajevo ne igra na Koševu, nego ovog petka na Bilinom polju nakon što je prije dvije sedmice igralo na stadionu Rođeni, u ovom trenutku je već bespredmetno i bespotrebno, jer se o tome govorilo godinama unazad. No, nije zgoreg spomenuti da je atmosfera među navijačima narušena stalnim seobama sa stadiona na stadion, čak i kad se igraju domaće utakmice, a sezona ih neodoljivo podsjeća na onu 2022/2023, kada je Sarajevo zbog rekonstrukcije terena potrošilo jako mnogo vremena na različitim stadionima i na kraju je imalo očajnu jesen.
 

Konačna odlukaTakmičarska komisija potvrdila najave, Sarajevo domaćin BSK-u u Zenici

Strategija bez strategije

Nije, međutim, stanje stadiona jedini uzrok nezadovoljstva među navijačima. Nezadovoljni su oni i ispadanjem od Inter Turkua, činjenicom da Sarajevo nije bilo ni u utrci za titulu prvaka od 2021. godine, da je u Evropi non-faktor već godinama, te da već prilično dugo ne funkcioniše kao zdrav fudbalski klub koji bi trebao ljude okupljati i vezati za sebe. Igrački kadar se drastično mijenja iz prelaznog roka u prelazni rok, a ne mijenjaju se samo pojedinci već se rekonstruiše i kompletna paradigma oko kluba, pa se ono što je prije pola godine bilo prihvaćeno i predstavljeno idejom koja je dio klupskog koncepta, sada odbija kao potpuno pogrešan pravac djelovanja.

Sarajevo ima izuzetno iskusan kadar koji je ovog ljeta pomalo prisilno podmlađen odlascima nekoliko starijih igrača, ali taj kadar je prošlog ljeta sastavljen prilično slavodobitno. Dovedeni su Stefan Ristovski, Adem Ljajić i Gojko Cimirot, sa ciljem da se klub približi osvajanju titule nakon relativno uspješne sezone 2024/2025, okončane osvajanjem Kupa BiH. Ipak, priča nije okončana uspješno, Ristovski i Ljajić su otišli sa Koševa bez da je iskorišten njihov potencijal i bez da su opravdali uloženo, a Sarajevo nije napravilo baš ništa vrijedno pomena sa njima u kadru. Nije, naravno, napravilo ni bez njih, ali poenta je u nečemu drugom.

Poput turskih klubova kada krenu u politiku "naoružavanja" ekipe, Ismir Mirvić je na čelu Sarajeva odlučio navijače svako malo obradovati dovođenjem najvećih imena koja je ova liga u historiji imala, ali ti projekti spektakularno se urušavaju svaki put i nikad ne ostvare ono zbog čega su sprovedeni. Osim ako to zbog čega su sprovedeni u temelju zapravo i nema nikakve veze sa samim fudbalom.

Logika je da nešto što godinama unazad nije funkcionisalo iz perspektive Sarajeva, jer ni Mario Vrančić, ni Adalberto Penaranda ni brojni drugi nisu pokazali puno u Bordo dresu, neće funkcionisati ni sada. Ne radi se pritom ni o lošim igračima ni o igračima koji se ne trude. Radi se o igračima koji više ne mogu dati intenzitet koji su mogli na vrhuncu karijere. U Sarajevu je sve uvijek intenzivno. Ne mora uvijek biti ni lijepo, ali mora biti intenzivno, u fizičkom i u psihološkom smislu. Taj intenzitet nije za svaki karakter, rijetki će, poput svojevremeno Leona Benke, iz njega crpiti snagu. Mnoge druge će, fudbalski rečeno, sahraniti.

Važno je da se o Sarajevu priča...

Evidentno je da čelni čovjek Sarajeva određene sportske odluke donosi na temelju procjene o tome kakav će efekat izazvati na navijače. Ako se procijeni da će doći do euforije među navijačima, euforija će se i ciljati, iako euforija teško vodi ičemu dobrom. Ideja pokazivanja moći dovođenjem igrača poput Ljajića percipirana je pozitivnim PR efektom, jer se o klubu priča u regiji. Šta tačno klub dobija ako se priča o njemu u regiji? Šta klub dobija sada, kada se o njemu ponovo priča u regiji, ali ne u pozitivnom kontekstu, nakon što su Ljajić i Ristovski neslavno otišli sa Koševa?

Sarajevo je krajem 2013. i početkom 2014. godine pokrenulo projekat akademije sa ciljem razvoja, promocije i prodaje mladih fudbalera koji će postajati imena najviše klase i igrati za najjače klubove svijeta. Skoro 13 godina kasnije, evidentno je da ideja nije uspjela, jer Sarajevo nije stvorilo praktično nijednog igrača takve klase. Najbliže vrhunskoj klasi od igrača iz akademije ili općenito, igrača koje je Sarajevo dovelo, etabliralo i prodalo, trenutno su Nidal Čelik iz Lensa te Giorgi Guliashvili, koji je član Racing Santandera.

Ima ova politika Sarajeva mnogo paralela sa onim što trenutno rade spomenuti turski velikani. Ovog ljeta pratimo utrku u pojačavanju, ko zna koju u nizu, između istanbulskih velikana, kojoj se pridružio i Trabzonspor. No, ako je išta iz primjera ovih klubova Sarajevo moglo naučiti, onda je to da rezultati nikad ne budu u skladu sa očekivanjima. Pričamo o klubovima sa budžetima dvadesetostruko ili još više puta većim od budžeta Sarajeva.

Sarajevo konceptualno, kao i svaki manji klub, mora da prihvati svoju ulogu u svjetskom fudbalu. Ulogu koja je ograničena na to da može stvarati fudbalere za viši hijerarhijski nivo, uz nadu da će nekad, dobrim radom i promjenom okolnosti u širem smislu, steći sposobnost da pređe na sljedeći od nekoliko hijerarhijskih nivoa. Grubo rečeno, fudbal operiše na takvim principima.

Jedini ispravan put

Nikakvu reklamu Sarajevu nisu donijele iskusne zvijezde koje su svoj najbolji fudbal karijere ranije već odigrale, a puno više su mu donijeli igrači poput Guliashvilija ili Čelika. Zbog njih će se, ako ništa, negdje neko zapitati šta to još Sarajevo ima u svojim redovima vrijedno gledanja, pa će skautirati njegove utakmice. I ako dođe da ih skautira, neće mu za oko zapasti ni Ristovski ni Ljajić, već neki novi Guliashvili ili Čelik. A ako takvih u Sarajevu nema, onda je koncept Sarajeva potpuno promašen.

Sarajevo nije dio ozbiljnog, modernog fudbala. Onog momenta kad u Bordo dresu tek počnu igrati, nisu to ni mladi igrači. Onog momenta kad u Sarajevo dođu, nisu to ni stariji, iskusni igrači. Klub kao klub, a ne bilo koji pojedinac poput trenera ili direktora, na koje se uvijek nepotrebno svaljuje krivica za sve strateške odluke kluba, mora da se opredijeli hoće li gledati ka prošlosti, ili prema budućnosti. A samo je jedan od ta dva puta uvijek ispravan.