Reprezentacija BiH nas ponovo frustrira, ima li boljeg pokazatelja koliko je napredovala?

Prije nešto više od dvije godine, Ukrajina je dramatičnim preokretom u posljednjim minutama utakmice savladala Bosnu i Hercegovinu i otišla u finale baraža za Evropsko prvenstvo.

Naš nacionalni tim, koji je sa klupe predvodio Savo Milošević odigrao je solidan, borben meč, u čijoj smo 84. minuti razmišljali već o grupi na Evropskom prvenstvu, jer nas je u finalu čekao Island, da bismo u 88. minuti, nakon drugog ukrajinskog gola proklinjali vlastitu nesreću i tvrdili da nećemo nikad napraviti ništa.

Ibrahim Šehić, Anel Ahmedhodžić, Dennis Hadžikadunić, Sead Kolašinac, Amar Dedić, Jusuf Gazibegović, Gojko Cimirot, Haris Hajradinović, Rade Krunić, Ermedin Demirović i Edin Džeko započeli su utakmicu, a sa klupe su ušli još Eldar Ćivić, Adnan Kovačević, Miralem Pjanić i Amar Rahmanović.

Naš nacionalni tim pružio je borbenu partiju, pokazao je tada snažnijoj Ukrajini zube i bio je blizu iznenađenja, no na kraju nije uspio. Jasno je bilo tada, a posebno je jasno danas, sa naknadnom pameću, da je to bio posljednji pokušaj relikta zlatne generacije iz 2014. godine da se domogne velikog takmičenja. Ništa u timu nije se činilo dugoročnim, i sve je opravdano bilo prilagođeno pokušaju da se nacionalni tim domogne Evropskog prvenstva u Njemačkoj. Bez obzira na konačan ishod duela sa Ukrajinom, bilo je jasno da nam nakon ovog meča slijedi rekonstruisanje tima, ne što to silno želimo, nego što se to mora napraviti.

Osam od 15 gore pobrojanih igrača više nikako nije dio reprezentacije BiH, a od ostalih sedam, mnogi više nemaju prominentnu ulogu. Tačnije, samo su Sead Kolašinac, Amar Dedić, Ermedin Demirović i Edin Džeko i dalje značajan faktor u igri našeg tima, koji se, dvije godine nakon Ukrajine, sprema za duel sa Italijom u Zenici. Ulog je kudikamo veći, u pitanju je finale baraža, a na vagi je plasman na Svjetsko prvenstvo.

Sergej Barbarez je, skupa sa velikim brojem drugih bivših reprezentativaca, preuzeo reprezentaciju BiH nakon neuspjeha u baražu za Evropsko prvenstvo 2024. godine. Predstavljen je tada četverogodišnji plan razvoja, koji je trebao kulminirati plasmanom na Evropsko prvenstvo 2028. godine. I sve rečeno tada dočekali smo sa skepsom. Logičnom, reklo bi se.

U kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 2024. godine, reprezentaciju BiH vodila su tri selektora, pa je bilo nerealno očekivati da će rukovodstvo saveza preko noći promijeniti kurs i Barbarezu zaista ukazati najavljeno povjerenje. Skupa sa njim u nacionalni tim je stigao i Emir Spahić, još jedna legenda reprezentacije, koji je obećao sa direktorske pozicije pružiti maksimum u dovođenju pod bh. zastavu velikog broja naših talentovanih fudbalera koji su karijere započeli u inostranstvu, a imali su mogućnost zaigrati za naš nacionalni tim.

Barbarez je obećao da će započeti proces podmlađivanja tima, pa su se već u prvim danima mandata oprostili brojni nosioci igre iz prethodnog perioda, neke je i sam selektor prestao pozivati, a ulogu su polako počeli dobijati mlađi fudbaleri. Bolan je to proces koji se u pitanje dovede kada izgubite od Njemačke sa 7:0, ili kada doslovno jedva pobijedite San Marino.

Bolno je kad zbog neslaganja i razmirica ostanete bez igrača poput Anela Ahmedhodžića, ili Denisa Huseinbašića. Međutim, ako ste adekvatno uspostavili pravac u kojem želite ići, te se prepreke prevaziđu.

Bosna i Hercegovina danas nije ista reprezentacija koja je bila prije dvije godine. Danas su njena zaštitna lica mladići poput Tarika Muharemovića, Esmira Bajraktarevića ili Kerima Alajbegovića, a s nestrpljenjem se čeka i povratak brojnih drugih pod zastavu matične zemlje.

Momci koji su jedva punoljetni, poput Nidala Čelika ili Emana Košpe, a koji već nose dres velikih klubova iz naše perspektive, garancija su da će ovaj nacionalni tim u budućnosti biti u stanju da napravi mnogo. Noći poput one u Velsu bit će dodatni faktor u procjeni onih koji se još dvoume da li da zaigraju za naš nacionalni tim.

U našem je mentalitetu tiha patnja usađena kao nekakva kolektivna odlika, a iz nje proizilaze strah i nesigurnost. Nova generacija nema takav teret prošlosti, Kerim Alajbegović od 18 godina hladnokrvno postigne gol iz odlučujućeg penala u Velsu pred više od 30 hiljada jako bučnih ljudi, i onda kaže da je sasvim sigurno znao da će biti strijelac i da nije imao nikakvu tremu. Koliko nas je sa 18 godina bilo istovremeno i toliko sposobno, i toliko sigurno u svoje sposobnosti?

Tarik Muharemović odigra utakmicu života protiv Velsa, a onda kaže da nije bitno ni njemu ni saigračima ko dolazi u finalu baraža, jer će pristup biti isti, i igrat ćemo, žargonski rečeno, do posljednje kapi krvi. Selektor Barbarez priznaje da nekad i sam mora takve momke malo spustiti na zemlju, u smislu da njihovo samopouzdanje adekvatno kanališe kako bi naštetilo protivniku, a ne njima samima.

Mapa Bosne i Hercegovine bi trebala stajati u leksikonima kraj objašnjenja riječi zamalo. Ne samo zbog fudbalske ili bilo koje sportske reprezentacije, nego općenito, zbog svega što se u zemlji dešava. To zamalo zapravo je preslika jednog kolektivnog pogleda na stvarnost, naravno, uz časne izuzetke. Svoje interne nesigurnosti projektujemo na svijet oko sebe dvojako, bilo kroz zadovoljavanje sitnicama, ili kroz bespotrebnu aroganciju koja lako preraste u bahatost vrijednu podsmijeha, a sredine je malo.

Nova generacija nosi drugačiji mentalitet i svoje ciljeve postavlja puno više. Hrabro je najaviti da ćete proći četverostrukog prvaka svijeta Italiju, moglo bi se, sasvim sigurno, okarakterisati i bahatim, da ovi momci zaista nisu pokazali u periodu iza nas da stoje iza svojih riječi i da iz grešaka uče mnogo i brzo.

Uzroke svojih neuspjeha ne pronalaze u drugima, a letvicu svojih uspjeha ne vezuju za jednu utakmicu ili dobro poluvrijeme, dajući i nama starijima mogućnost da iz toga nešto naučimo. Baraž sa Italijom sigurno je najveća utakmica u životima mnogih od njih, ali u široj slici zapravo i nije toliko bitan i neće ih definirati, pod uslovom da zadrže fokus, mentalitet i pristup kakav su dosad imali.

Zlatna generacija koja je igrala u Brazilu 2014. godine donijela je sebi i Bosni i Hercegovini jako mnogo radosti, ali još više frustracije iz one "zamalo" kategorije. 12 godina kasnije, postavljeni su temelji generacije sa potencijalom da donese puno više radosti, a da frustracije iz "zamalo" kategorije podigne na viši nivo, pa da se ljutimo i nerviramo na uzastopnim velikim takmičenjima, umjesto da ih pratimo mirno i staloženo, što je dosad uglavnom bio slučaj.

Jedno je sasvim jasno. Ponovo je stresno biti navijač Bosne i Hercegovine, i posebno će stresno biti u utorak. Ima li boljeg dokaza da je reprezentacija konačno stala na noge?