Omaž oproštaju - Pucaj, ne možeš mi ništa, ja sam k’o svemir velik!

Najave, zahvale, polusatna press-konferencija, pjesme, utakmica, skandiranja, dronovi, vatromet, bakljada, špalir prilikom izlaska iz igre, špalir nakon utakmice, kolumne, izjave, plakete, pa novi red emotivnih zahvala i oglašavanja.

Lijepo je, prelijepo, ali znam da je, makar ponekim od vas, bilo malo previše svega. Naravno da je najveći fudbaler u historiji bh. reprezentacije zaslužio sve to, no tolika količina sadržaja više je plod načina funkcionisanja modernog društva, društvenih mreža i portalskog novinarstva. O zvijezdama znamo sve, o onim manje bitnim rijetko šta.

A Edin Džeko je svih ovih godina bio ubjedljivo najveća sportska zvijezda Bosne i Hercegovine.

Realnost gotovo svih portala na svijetu jeste da potražnja diktira ponudu. I kada god, na bilo kojem mediju, naiđete na vijest koja vam izaziva gađenje, prihvatite da najčešće iza nje suštinski stoji tek vojska ljudi koja to otvara. Nije ni sportsko novinarstvo ostalo imuno na takav tip sadržaja, u čak i čisto sportske medije uvuklo se mnogo bljutavog, ali jedan čovjek i armija onih koji ga vole nisu dopuštali da išta bude bitnije od onog što on sam uradi na terenu. Edin Džeko.

Gotovo nijedna sportska vijest godinama se nije mogla porediti sa Džekinim golovima. Trenuci u kojima Dijamant skače, pravi trzaj glavom i loptu šalje u mreže Juventusa, Galatasaraya ili Velsa uspijevali su ostajati bitniji i zanimljiviji od bilo kojeg skandala. A to, u kombinaciji današnjeg svijeta i iskonskih ljudskih poriva, graniči sa nevjerovatnim.

Tako dolazimo i do još jednog faktora koji opisuje zašto je Dijamant izabrao najbolji mogući trenutak za povlačenje. Nije samo stvar u rezultatima – iako su oni dali odličan šlagvort – već i u tome da Džeko u ovom trenutku iza sebe ostavlja nove zvijezde. Dječaci već sada dolaze u škole noseći dresove Kerima Alajbegovića, Esmira Bajraktarevića i(li) Tarika Muharemovića, njihovi potezi i golovi raduju i privlače naciju onako kako je to Dijamant činio godinama, a oni sami koračaju putem što vodi ka mjestu nosioca naše reprezentacije. Najveća zvijezda je otišla, no nove su već tu.

A zvijezde iz svijeta sporta nam trebaju. Ne zato da mediji imali o kome pisati, već da bi bili uzori istim onim dječacima koji će hoditi sokacima u dresovima reprezentacije. Uzori poput Džeke i Alajbegovića poticat će ih na odricanje, radnu etiku i ljubav prema domovini. Ako uzore ne pronađu u fudbalu, znate da će ih naći na glavnom okupljalištu omladine, TikToku. A čemu ih tamošnji junaci mogu naučiti?

I naravno da ste u proteklim danima naišli na mnogo toga idealizovanog, naravno da je bilo i viška metafora (ne garantujem da ih neće biti i u ovom tekstu), ali zar baš to ne čini fudbal velikim i bitnim? Zar Pele nije najveći baš zato što je prešao u mit? Zar za drugi fudbalski pol Maradona nije najveći baš zato što je prešao u sferu mitološkog? Zar nam fudbal nije bitan baš zbog tog identitetskog, simboličkog i, na kraju, mitološkog dijela?

Edin je proteklih decenija nama mogao biti baš to. Utjelovljenje sina ove domovine koji je preživio horore najduže opsade u historiji modernog ratovanja (Pucaj! Ne možeš mi ništa!), uzivisio se nad toliko čestom nesrećom neprepoznavanja vrijednosti u vlastitoj sredini, otišao u bijeli svijet i dosegao vrhove modernog globalizovanog fudbala, a onda i vodio svoju domovinu do najvećih uspjeha u njenoj historiji.

I zato – neka i snimljenih pjesama o Edinu, neka i nebrojenih pohvala i zahvala, neka i ovakvih tekstova. Ako nam je fudbal bitan zbog identitetskog dijela – Edinov život i karijera to su nam pružili; ako nam je fudbal zanimljiv zbog mitološke dimenzije – pustimo da Edinova karijera pređe i u mit. Jer što bi „Božija ruka“ iz 1986. ostala veća od naše 2026. i gola u Velsu?