Momci koji nemaju straha odveli su Bosnu i Hercegovinu na Svjetsko prvenstvo

Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine izborila je plasman na drugo Svjetsko prvenstvo u historiji, nakon što je boljim izvođenjem penala eliminisala Italiju u susretu finala baraža.

Kada je Moise Kean u 15. minuti zatresao mrežu Bosne i Hercegovine nakon velike greške Nikole Vasilja, djelovalo je da će to biti još jedna od onih tužnih bosanskih noći, kada bismo dolazili blizu, a ne bismo ipak dolazili do cilja.

Nismo djelovali loše u tih prvih 15 minuta protiv Italije, ali sve je to palo u vodu kada je Kean postigao sjajan gol i naš mentalitet, mentalitet gledaoca i navijača reprezentacije BiH, takav je da u tom momentu prestaje da vjeruje u naš nacionalni tim.

Teret historijskih neuspjeha pritišće nas, podsvjesno je ograničavajući faktor i svi koji se sjećamo Danske, baraža sa Portugalom ili gostovanja Francuskoj, pesimisti smo. Naučili smo biti pesimisti, a tješimo se da smo realni.

Ima, međutim, jedan faktor na koji ne računamo. Momci poput Kerima Alajbegovića ili Esmira Bajraktarevića tih se neuspjeha ni ne sjećaju, niti ih puno zanimaju. Momci poput Tarika Muharemovića ili Amara Dedića, ako se i sjećaju, crpe iz njih dodatnu motivaciju. Generacija mladih, neustrašivih igrača, bez prevelikog iskustva, u tim historijskim činjenicama ne vidi nikakav razlog za strah.

Utakmicu u Zenici dočekali smo u strahu da ćemo psihološki da pokleknemo. I moglo se to manifestovati valjda na stotine različitih načina, jer fudbal ima toliko potencijalnih varijabli da ih je nemoguće i pobrojati. Mogli smo se raspasti i prepustiti Italiji sredinu terena. Mogli smo dopustiti da uđemo u glupave rasprave sa Donnarummom i Gattusom. Mogli smo početi da krivimo jedni druge za primljeni gol.

Umjesto toga, razbili smo Italiju. Ili kako to voli reći Tarik Muharemović, pojeli smo Italiju. Zato što je mentalna snaga ekipe koju je sklopio Sergej Barbarez nevjerovatna. Šutirali smo preko 30 puta ka golu Italije, natjerali smo Donnarummu da odugovlači, Calafiorija da glumi povrede, Mancinija da panično izbija u aut, a Bastonija da ide pod tuš u 41. minuti. Naši momci su se Italije prepali mnogo manje nego naša javnost.

I da stvar bude pomalo i smiješna, Italijani su zapravo bili ti koji su traumatizirani doputovali u Zenicu, a ta trauma je nakon pakla kroz koji su sinoć prošli mnogostruko veća. Nije mala stvar da Italija propušta treće uzastopno Svjetsko prvenstvo. Čitava jedna generacija italijanskih fudbalera će između 2014. i 2030. godine, kada će Italija valjda prekinuti ružan niz, ostati bez nastupa na Svjetskom prvenstvu.

Naša reprezentacija kadrovski je vjerovatno nekad bila kvalitetnija, ali nikad, a to se sa sigurnošću može reći, nikad nije bila karakternija. Italijanski najveći talenat u ovom trenutku Francesco Pio Esposito slomio se pod pritiskom u Zenici i promašio penal. S druge strane, Kerim Alajbegović i Esmir Bajraktarević su pogodili i odveli nas na Svjetsko prvenstvo.

Zbog takvih stvari, zbog mentaliteta koji nas dosad nikad nije karakterisao, čini se da je ova ekipa tek na početku ispisivanja najljepših stranica historije. Kako kaže Kerim Alajbegović, znao je da će dati gol sa bijele tačke i u Velsu i protiv Italije. Mladić od 18 godina sa nevjerovatnom mirnoćom ispali takvu rečenicu i potkrijepi je svaki put. Čega se onda mi bojimo?