Zašto Real Madrid u ligi više nikako ne može da parira Barceloni?

Sinoćnjim remijem Betisa i Real Madrida u Sevilli, Barcelona je došla na nekoliko koraka od nove, ukupno 29. titule prvaka Španije, kojom bi svoj zaostatak za najvećim rivalom smanjila na samo 7 naslova La Lige. Podsjećanja radi, kada je Real Madrid 1990. godine osvojio svoj 25. naslov, ta je razlika bila 25-10, a sada je i više nego prepolovljena.

Još 2008. godine, odnos u titulama je bio 31-18 u korist Real Madrida, ali se on u narednih 18 godina počeo drastično okretati u korist Barcelone. Nije teško sabrati 2 i 2, pa reći da je tokom ljeta 2008. godine Barcelonu preuzeo Pep Guardiola, a da se njegov dolazak, slučajno ili ne, poklopio i sa eksplozijom Lionela Messija i njegovim strelovitim usponom na tron na kojem su dotad sjedili samo Pele i Diego Armando Maradona. No, je li odgovor na pitanje kako je Barcelona u posljednje dvije decenije toliko uspješnija na domaćoj sceni od Real Madrida zaista samo u Guardioli i Messiju, koliko god nemoguće bilo negirati njihov značaj i učinak u konačnom etabliranju simpatičnog kluba i ljubimca mnogih neutralaca u red elitnih svjetskih veličina?

Taj posao odrađen je zapravo još ranije, a započeo je izborima 2003. godine i imenovanjem Joana Laporte na mjesto predsjednika. Joan Laporta je, bez trunke lažnog uljepšavanja, mutan lik. Taj mutni lik je dobar političar, žestok populista, i u konačnici, veliki sretnik.

Laportina vizija napretka Barcelone, kada je 2003. godine ušetao u finansijski urušen klub koji već dugo nije napravio ozbiljniji rezultat, bila je da Blaugranu ukrca na ekspresni voz globalizacije i da je učini dijelom odabranog društva klubova u kratkom vremenskom periodu u kojem se to moglo napraviti.

Skupa sa svojim saradnicima Ferranom Sorianom, Txikijem Begiristainom i Sandrom Rosellom, Laporta je korektno predvidio da će fudbal vrlo brzo biti globalizovan i stratifikovan, i da će prihodi koji se ostvaruju indirektno, nefudbalskim aktivnostima, debelo premašiti prihode koji se ostvaruju fudbalskim. Međutim, predvidio je i da mjesto u podjeli tog globalnog finansijskog kolača može imati samo mala grupa klubova, kojima će takvo što dugoročno obezbijediti poziciju na vrhu fudbalske piramide.

Barcelona ni danas nije baš običan klub, iako je, dijelom zahvaljujući i Laporti, a dijelom zbog već spomenute globalizacije, izgubila mnogo onoga što je činilo unikatnom. No, 2003. godine Barcelona zaista jeste bila više od kluba Kataloncima, dok je u ostatku svijeta bila popularna zbog postulata igre koje je postavio Johan Cruyff. Laporta je želio pronaći način da Barcelonu svojom osjećaju i oni koji idu na stadion, kao i oni koji je gledaju iz Kine, Amerike ili bilo kojeg dijela svijeta.

I kao tip zainteresovan prvenstveno za finansije, rješenje je vidio u Davidu Beckhamu. Tu je bio nevjerovatno sretan, jer je Beckham odbio ponudu i otišao u Real Madrid. Kao utješno rješenje, doveden je Ronaldinho i postao je najbolji igrač svijeta. A Barcelona najveći magnet za publiku zahvaljujući njemu. I pritom su počeli pristizati trofeji.

Laportina je sreća bila i u tome da, od miliona klinaca koji kroz razne akademije širom svijeta napreduju i kupe nevjerovatne epitete, baš onaj iz njegove akademije te epitete opravda.

Međutim, ono što nije bila ni sreća, ni politika ni populizam, već čisto uvjerenje kako klub treba da funkcioniše, uvjerenje ne samo Laporte nego velike većine navijača, jeste način na koji je Barcelona birala trenere. I to radi i dan danas.

Globalizacijom fudbala, globalizovane su i fudbalske ideje, pa škole fudbala karakteristične za neko podneblje u onom klasičnom smislu više ne postoje. Sve su fudbalske škole danas manje-više hibridi različitih ideja, a u Barceloni su još sa Cruyffom naučili koliko su ideje, fudbalske filozofije i baziranje kompletnog kluba na istim, potentne.

Svi Barcelonini treneri u eri Joana Laporte i eri nakon transformacije kluba imali su sličnu fudbalsku filozofiju, ona je bila preduslov da uopšte dođu na klupu. Postojale su razlike, od onih u kvalitetu trenera, do onih u nivou posvećenosti filozofiji, ali suština je bila da su svi došli sa sličnim fudbalskim idejama.

Kontinuitet fudbalskih ideja omogućuje njihovu dalju izgradnju i razvoj na kompleksniji nivo, a Barcelona je svoj identitet potpuno vezala za ofanzivan fudbal i iz tog okvira više ne može izaći sve i da želi.

Pogrešno bi bilo reći da Real Madrid nema identitet, ali njegov identitet nije vezan za sam fudbal koji igra, već za glamur, prestiž, za Ligu prvaka i za uspjeh. Način na koji do uspjeha dolazi manje je značajan.

Real Madrid je zapravo izuzetak u modernom fudbalu, jer je klub koji se uspješno odupire implementaciji sistemskih rješenja. Najuspješniji trener u modernoj historiji Real Madrida je Carlo Ancelotti, i on je protuteža Pepu Guardioli. Ancelotti je smijenjen u minhenskom Bayernu jer su igrači bili nezadovoljni intenzitetom treninga i zahtjeva. Italijan je tamo zamijenio upravo Guardiolu, a Bayernovi fudbaleri su preferirali Pepov intenzivniji i involviraniji način rada.

Ovo nije priča koja želi prikazati Ancelottija lošim trenerom. Naprotiv. U ukupno šest sezona, u vitrine Real Madrida je donio tri titule evropskog prvaka. Međutim, njegov način rada kompatibilan je sa filozofijom Real Madrida i njegovim identitetom, sa zvijezdama kojima ne treba instrukcija za svaku sitnicu.

Koliko god u Ligi prvaka takav način rada bio uspješan, u ligi, gdje su stvari organizovane drugačije zbog većeg broja utakmica, sistem lakše pobjeđuje. Barcelona će zato za nekoliko sedmica osvojiti svoju 11. titulu u posljednjih 18 sezona, a Real Madrid ih je u istom periodu osvojio pet.

Od 2003. godine, kada je Laporta preuzeo klub u prvom mandatu, Frank Rijkaard, Pep Guardiola, Luis Enrique, Ernesto Valverde i Hansi Flick svi su uspjeli ne samo osvojiti, već i u narednoj sezoni odbraniti naslov španskog prvaka. Da bismo našli trenera koji je to posljednji napravio sa Real Madridom, moramo se vratiti u osamdesete godine prošlog stoljeća, sve do Nizozemca Lea Benhakkera.

Florentino Perez, čovjek koji donosi sve važne odluke u Real Madridu, početkom ove sezone imenovao je Xabija Alonsa za trenera. Njegov pristup, puno sličniji Guardiolinom nego Ancelottijevom iz onog ranijeg primjera, igračima Real Madrida nije "sjeo", i Alonso je smijenjen nakon pola godine.

Ipak, ako se razlika u titulama nastavi topiti, a sve su prilike da hoće, Real Madrid će morati pronaći trenera poput Alonsa i dati mu odriješene ruke, čak i po cijenu da zvijezde poput Viniciusa ili bilo kojeg drugog igrača postanu teret.

Uostalom, najbolji igrač lige svakako igra za Barcelonu, ima samo 18 godina i ako bude barem upola kao Lionel Messi, Real Madridu se ne piše dobro.