Mersad Selimbegović: Kad vas počnu zvati malo 'ludim', onda ste vjerovatno na dobrom putu

Kada je u novembru 2025. godine Mersad Selimbegović preuzeo Alemanniju Aachen, nisu stvari izgledale toliko dobro za ovaj klub. Aachen koji ima ogromnu navijačku bazu, epitet viceprvaka Njemačke iz 1964. godine te tri finala Kupa Njemačke, našao se posljednjih decenija u vrlo teškoj poziciji, a ove sezone igra 3. Ligu Njemačke.

Selimbegović je došao u momentu kada je klub bio na prekretnici, da li će krenuti nezadrživo ka četvrtom rangu, gdje je proveo 11 uzastopnih sezona prije sezone 2024/2025, ili će uspjeti da stvari preokrene i stabilizuje se. Nisu stvari djelovale obećavajuće u startu, ali na kraju je Selimbegovićev tim uspio okrenuti mnogo toga u svoju korist i sada je jedna od interesantnijih tema u njemačkoj fudbalskoj javnosti.

Sa Mersadom smo razgovarali o mnogo čemu, od njegovih trenerskih početaka u Drugoj Bundesligi, preko životnih stavova, ideja o tome kakav fudbal preferira, pa do njegovih pogleda na fudbal u Bosni i Hercegovini.

Za početak, Selimbegović je poručio da se priotiteti u životu moraju znati. Bez obzira na profesionalne angažmane, zna se šta je najpreče.

"Ja sam danas sretni otac dvojice dječaka. To je uvijek prvo, porodica je na prvom mjestu i prioriteti se moraju znati, koja god da vam je profesija", kaže Selimbegović na početku.

Najveći dio igračke karijere proveo je u Bosni i Hercegovini, a onda je i trenersku licencu stekao pri Nogometnom/Fudbalskom savezu BiH. Treneri koji su potekli iz naše fudbalske škole, a koji uspješne karijere grade vani, poprilično su rijetki.

"Malo je takvih slučajeva. Ja sam, što bi se reklo, sto posto bosanski proizvod. Sve sam prošao u BiH, sve licence sam stekao pri Nogometnom/Fudbalskom savezu BiH. Kada sam završio karijeru, ljudi iz Regensburga su mi ponudili mjesto pomoćnog trenera u drugom timu i tako je cijela priča počela", govori Selimbegović.

Prošao je rad u akademiji Jahn Regensburga, od samog vođenja ekipe, do selekcije trenera, igrača, fudbalskih ideja i filozofija. Ističe to kao ključni dio u svom trenerskom formiranju.

"Baš sam ovih dana imao sastanke na tu temu i spominjao koliko sam imao sreće da toliko dugo radim, vodim ekipe, pravim selekcije trenera i igrača, i to mi je puno pomoglo. Neću reći da su tu greške poželjne, ali se preko njih može lahko i brzo preći, dok se u seniorskom fudbalu te greške skupo plaćaju. Prolazak kroz akademiju je najbolje što se svakom treneru može desiti, ali mnogi prave greške, pogotovo bivši igrači. Hoće odmah da krenu raditi tamo gdje su igrali. Ako je igrao u Bayernu, najradije bi da krene u Bayernu. Kad pogledamo, recimo, trenere iz Španije, svi su prošli taj rad u drugom timu. Luis Enrique, Pep Guardiola, Xabi Alonso...ne trebam više govoriti", pojašnjava bh. stručnjak.

Trenerske uzore Selimbegović nema. Nećete od njega tek tako čuti ni da je bolji od drugih, u tom pravcu priču nikad ne voli voditi.

"Ja sam svjestan da svi imamo svoj put i da moraš da ga krčiš sam, ali isto tako, moraš imati sreću da se nađeš u pravo vrijeme na pravom mjestu, sa pravim ljudima. Prilika koju sam ja dobio, to je nešto nezamislivo u profesionalnom fudbalu. Ja sam sa 37 godina dobio priliku da radim u Drugoj Bundesligi, to je po nekim mišljenjima čak šesta liga u Evropi, uglavnom, jača je od velike većine prvih liga. Kad dobijete takvu priliku, a imate ime koje ja imam u Njemačkoj, onda to znači da nešto vrijedite. Međutim, potrebno je i pored toga da vas neko prepozna, da ima hrabrosti, da ima karizmu i da se odluči na taj korak. Mnoge moje kolege nisu dobile takvu šansu, a možda bi bili i bolji od mene. Ja sam toga svjestan, sve je to ok, ali znam ko nam sve daje, tako da ne volim sebe isticati u prvi plan. Treneri danas okreću fudbal na svim nivoima, igra se za njih, u smislu da je slobode sve manje, a igre po šablonu sve više. Onda nam užitak stvara utakmica Bayern - Paris, gdje su oba trenera svjesna svoje pozicije i toga za šta se fudbal igra. Ne igra se za njih dvojicu", mišljenja je trener Aachena.

Kada je postao trener, imao je 37 godina. Danas ima 44 godine i poprilično iskustvo iza sebe. Pitali smo Selimbegovića kolika je razlika između njegovog fudbala danas i onoga sa početaka karijere.

"Razlika je ogromna, možete porediti utakmice koje sam vodio sa Jahn Regensburgom 2019. sa utakmicama Alemannije Aachen iz 2026. godine i vidjet ćete razliku. Ligu prvaka i nacionalna prvenstva, ako gledamo najviši nivo, osvajaju ekipe koje mogu igrati i gegenpressing, i pozicioni fudbal. Ja sam prošao to kroz iskustvo sa Regensburgom, bio sam ponoćni trener. Igrali smo samo presing, dugu loptu, borba za drugu loptu, brza tranzicija...dvije godine nas niko nije uzimao zaozbiljno. U drugoj godini sam ja postao trener, i već smo tad počeli to da osjećamo, da moramo polako da mijenjamo način igre i način razmišljanja. Nismo smjeli odmah preopteretiti ekipu, uvodili smo nove stvari polako, pa se to nije odmah osjetilo. Međutim, dobro se sjećam, u novembru 2019. godine, Jos Luhukay, nizozemski trener, radio je u Bundesligi, nizozemskom prvenstvu...dolazi u Regensburg sa St. Paulijem, igra u formaciji 5-3-2 i čeka mene na svojoj polovini. Analizirao je i vidio da smo dobri u presingu i tranziciji, pa je odlučio da nam to neće ni dopustiti, igrat će duge lopte preko nas, i oni će igrati tranziciju, a ne mi. Takve stvari te tjeraju na razmišljanje, tjeraju te da tražiš rješenja. Zbog toga sam ja rano shvatio da moram biti spreman da tražim rješenja i da se prilagodim ekipi. Ova ekipa Aachena koju vodim je osvojila 40 bodova u 18 utakmica, dominantna je u mnogim segmentima igre. Imam najmanju ekipu u ligi, nema smisla da igram duge lopte. Igrali smo ovdje sa Rostockom, oni su se spasili jer je bilo ogromno nevrijeme i teren je za pet minuta bio pod vodom. Nismo mogli igrati fudbal. Najbolje ekipe, one koje imaju kontinuitet rezultata, mogu igrati i pozicioni fudbal, i presing, i ofanzivnu i defanzivnu tranziciju. Ove godine to pokazuje Arsenal na najbolji mogući način, mogu vam napraviti problem na sve načine. Može i PSG, mada igraju malo drugačije, ali poenta je da najbolje ekipe igraju na različite načine, i što ste sposobniji više različitih stilova primijeniti, šanse da ćete biti uspješniji su veće", vjeruje bh. trener.

Vjeruje i da kao trener morate težiti tome da vam najkvalitetniji igrači uvijek budu na terenu.

"Kad trener preuzme ekipu, mora doći sa nekom svojom idejom, ali igru mora prilagoditi najboljim igračima. Sistem i formaciju mora podrediti tome da na terenu ima najveći broj najboljih igrača ekipe u tom momentu. Ja imam dva playmakera u ekipi, jedan igra desetku, a drugi je bio desetka, sada je zadnji vezni. Mnogi treneri griješe, ima tu i ega, hoće da se igra za neku njihovu ideju, za njih, a ne za igrače", ističe Selimbegović.

Logično je upitati ga o njegovim fudbalskim preferencijama. Da li su nastale s vremenom, ili su možda urođene, utkane u njegovu prirodu?

"Volim da se igra brzo i aktivno. Ne volim da čekam, da pokazujem strah, da povučem ekipu na 25 metara od svog gola i nešto čekam. Ljudi zbog toga dolaze na stadion, vole akciju, prepoznaju to. Često igramo toliko rizično da moj stoper igra presing 20-30 metara u protivničkoj polovini. Tu vam trebaju igrači koji se ne boje, ali to im vi morate prenijeti. Međutim, sve to vrijedi kad zadnji igrač dobije duel na centru i kad nastane slavlje na stadionu. To je zabava, volim tu zabavu. Mislim da moramo respektovati ono što rade drugi treneri, ali biti autentični. Često imam mlade trenere koji stažiraju kod mene, jedan mladi trener iz jednog drugoligaša sada je kod mene i pripremao se za ono što ga čeka. Rekao mi je da sve moje ekipe igraju slično, od Regensburga, Rostocka, Eupena, sada Aachena. Sve igraju brzo. To je tačno, okolnosti se mijenjaju, sve se mijenja, ali osnovni principi moraju ostati isti. Ti principi su nešto što je u mojoj prirodi. Kad sam igrao, nisam dopuštao da lopta padne, pa da nešto špekulišem, nisam volio da mi se neko okrene na liniji, pa da krene na mene da dribla, odmah sam to rješavao. Tako volim da radim stvari i u životu, ne želim da ih odgađam, nego da ih rješavam odmah. Te principe sam imao i od ranije, a onda sam u Regensburgu počeo da radim sa trenerom koji je došao iz Red Bull škole. To je bio okidač koji me još više ponukao na to da treba biti hrabar i da trebaju postojati principi. To je samo potvrdilo moje osjećaje", pojašnjava trener Aachena.

Fudbal se danas u velikoj mjeri naslanja na analitiku omogućenu napretkom tehnologije. Prati se mnogo onoga što se prije samo 15 ili 20 godina naprosto nije moglo pratiti. Čak i na nivou 3. Lige Njemačke, pristup informacijama je u današnjem vremenu nevjerovatan. Selimbegović smatra da tehnologija ipak ne može zamijeniti one humane elemente trenerskog posla, koji su često i najvažniji.

"Koliko god da sam romantičar i ne volim da tipkam po statistikama i koječemu, jako je bitno da pratite neke stvari. To može mnogo da vam pomogne. Međutim, ne smijete dopustiti umjetnoj inteligenciji da vas vodi jer u konačnici radite sa igračima i morate imati osjećaj. Morate postaviti vrijednosti tako da svi imaju svoje mjesto i da je svako prvo čovjek pa tek onda igrač. Svi ti trendovi koje treba pratiti ne mogu zamijeniti jednu pravu izgovorenu riječ ili postupak u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Bila ta riječ pohvala, kritika ili možda to da samo nekoga saslušate...igrači su ljudi sa svakodnevnim problemima kao svi mi. Ako ga saslušate, ako ga pozdravite, ako ga pitate kako mu je supruga, i nazovete je njenim imenom, on će vas gledati drugačije, jer se stvarno zanimate za njega. Ipak, trendove i statistike treba pratiti. Naravno, u BiH nemate pristup tome. Ja sam u skoro sedmičnoj komunikaciji sa trenerima iz Bundeslige, razmjenjujemo mišljenja. Rene Marić, pomoćni trener Bayerna moj je dobar prijatelj, imam komunikaciju sa Sebastianom Hoenessom iz Stuttgarta, tako da sam i u tom smislu na izvoru, imao sam sreću koju mnogi treneri nemaju. Dobijam gotove analize brojnih utakmica, sjedem, gledam i uživam. Svjestan sam da to za mnoge trenere nije tako, pogotovo za naše u BiH", ističe Selimbegović.

Nezaobilazna tema u razgovoru sa njim je bh. fudbal. 

"Mi smo po prirodi talentovani, ali lijeni. Ja sam to isticao i prilikom polaganja ispita za trenersku licencu, ljudi dođu isključivo da, da se tako izrazim, dobiju papir. Šta ti znači papir? Problem je što nemamo fudbalski rječnik, univerzalni rječnik fudbalskih pojmova. Četiri čovjeka razgovaraju o utakmici i vide istu stvar, opisuju istu stvar, ali potpuno drugačijim rječnikom. Danas smo bili ok, danas smo bili energetski prazni...kakvi su to izrazi? Šta je trener time htio reći? Pratim našu ligu koliko mogu, imam kontakt sa nekim ljudima. Prvo moramo da definišemo neke stvari, a onda moramo da promijenimo pristup, pogotovo omladinskom fudbalu, treningu u omladinskom fudbalu, da bismo dobili bolji seniorski fudbal. To je temelj. Dosta ljudi gleda samo seniorski fudbal, ali omladinski fudbal je temelj. Ako ti se nešto na kući stalno pomjera, ako ti fasada stalno puca, možda je do temelja. Gledao sam neke utakmice omladinskog fudbala, isto tako čujem neke stvari, i nimalo mi se ne sviđaju. Imat ćemo problem, a već se on počeo pojavljivati. Djeca nam ne igraju fudbal. Prije su igrala na ulici pa ih nismo ni mogli zakočiti, ali sada mimo treninga ni ne igraju, a treninzi su sve nakaradniji. Nekad se čudim, kao da više ne igramo isti sport kao u inostranstvu. Vidio sam da se često kod nas omladinci selektiraju na osnovu fizičkih predispozicija od najmlađeg uzrasta, što nema smisla. Ja sam takve stvari zabranio u Jahn Regensburgu. Ne smije vam omladinac biti selektiran na osnovu, recimo, prednosti u visini, jer se ta prednost može kroz godinu-dvije izgubiti. Ništa time niste dobili. Kada sam vodio akademiju, moje ekipe nisu mogle ispucavati loptu, morale su je iznositi, nebitno kakav je rezultat. No, morate stati iza trenera. Neka protivnik igra presing, neka se gube utakmice. Za pola godine će ta lopta lakše ići, za godinu i po će to sjajno izgledati. Kod nas se stvari gledaju od danas do sutra. Moj sin je igrao za U-9, U-10, i puno je driblao. Nakon dugo vremena sam bio na jednoj njegovoj utakmici, i njegov trener me kasnije pitao mogu li mu reći da ne dribla toliko koliko dribla. Rekao sam da ne mogu, jer mu ja oduvijek govorim da samo dribla. Diskutovali smo i rekao sam mu da će moj sin, odnosno igrači poput njega, za godinu ili dvije rješavati utakmice. Žalio se što moj sin ne dodaje loptu, ali djeca u tom uzrastu svakako skoro i ne mogu da dodaju. Zabrani im se da driblaju, i onda ih ograničite, ne razviju se do kraja. Zato su u posljednjih petnaest godina najbolji napadači u Ligi prvaka iz Afrike, iz Južne Amerike, iz manje razvijenih zemalja. Barem njih osam od deset. Iz zemalja gdje nema vrhunskih akademija, nema analitike u akademiji. Niko to neće da pogleda, bježimo od realnosti. Nije, dakle, problem samo u BiH, samo mi nemamo novac da dovedemo ove superkvalitetne iz Južne Amerike i Afrike, pa da prave razliku", bez zadrške ističe nekadašnji fudbaler Željezničara.

Svjestan je, međutim, da je problem puno širi od ideja i filozofije pojedinačnih trenera.

"Imamo dosta kvalitetnih ljudi, ali nisu na pozicijama i ne mogu doći na pozicije. Primijetio sam da se treneri u BiH moraju baviti mnogim drugim stvarima, a ne fudbalom. Moraju razmišljati o podobnostima, o tome ko je s kim dobar, o tome ko sudi, ko ne sudi...teško je u takvim okolnostima raditi, jer ljudski je prilagoditi se. Morate se prilagoditi ako želite da opstanete, pa prirodno počnete razmišljati o nekim drugim stvarima. Opstanu oni koji imaju, da tako kažem, i malo drugačije kvalitete, koji možda nemaju toliko veze sa fudbalom. S druge strane, mislimo da smo talentovani, da imamo prirodni talenat i da je on dovoljan, ali gdje su ti naši talenti, ponikli u našem, domaćem fudbalu? Ja ih ne vidim, Esmir i Kerim nisu ponikli u BiH. Sistem mora naći način da promoviše i zaštiti mlade igrače, inače ćemo imati velike probleme", poručuje Selimbegović.

Plasman reprezentacije BiH na Svjetsko prvenstvo čini ga izuzetno ponosnim.

"Jako, jako bitno i jako, jako pozitivno. Poklopilo nam se par stvari, ali smo se za njih borili i zaslužili smo. To je neizmjerno vrijedno, ne samo za fudbal, nego za našu državu općenito i za svakog Bosanca i Hercegovca. Mislim da nismo svjesni koliko je bitno ovo što se napravilo. Naš prolazak protiv Italije je čisti dokaz da, kad mislite da ste vi nešto, i da će stvari doći same od sebe, da tada najlakše padnete. To se desilo Njemačkoj 2004. godine, to se desilo Italiji, a vidimo da se stalno dešava i na klupskom nivou. Morate da budete budni i da ne dozvolite da pravite greške kad imate uspjeh, a tada se prave najveće greške. Svi popuste po nekoliko procenata, a na kraju to bude previše procenata, kada se sve sabere, i onda imate probleme. Jako mi je drago, imamo jako interesantnih profila mladih igrača u reprezentaciji, koji mogu mnogo da naprave. Realno, ne samo navijački, imamo dobre šanse da prođemo grupu", pojašnjava Selimbegović.

Česta tema razgovora je hoće li Alphonso Davies igrati za Kanadu.

"Mene ne dotiče i ne brine toliko hoće li Davies igrati ili neće. Teško je gledati tog momka, jer on više nije igrač od prije dvije godine, te povrede su ga toliko izbacile iz ritma da je to nevjerovatno. Nezgodno je uopšte gledati takve stvari", kaže trener Aachena.

Pristup i mentalitet bh. fudbalera polako se mijenjaju. Nisu kao prije 20 godina, treneri poput Barbareza i Muslića, samog Selimbegovića, imaju zdravo samopouzdanje, utemeljeno u realnosti, a igrači poput Alajbegovića i Muharemovića djeluju i u javnim istupima neustrašivo.

"Nekako nam je to u DNK. Ima to dosta sa našom prošlosti, u posljednjih sto godina i dalje. Ono što sam lično naučio, ako ne vjeruješ sam u sebe, kako očekuješ da ti neko drugi vjeruje i pruži ti šansu? Jako je bitno da imaš samopouzdanje, svi ljudi koji imaju uspjeh imaju zajedničku osobinu. Mnoge su različite, ali jedna je ista, vjerovali su u sebe i ono što rade. Kad analiziramo neke legende, tipa Michaela Jordana, on je znao promašiti šut za pobjedu, ali opet je uzimao takav šut u idućoj utakmici, dok ne postane heroj. Kad se sve sabere, imao je velikih promašaja, da je neko drugi uzimao te šuteve, možda bi on postao heroj, ali uzimao ih je Michael, jer je bio takav tip, jer je imao samopouzdanje, koje onaj drugi nije. Ja pokušavam da usadim samopouzdanje svojim igračima, i kada ih novinari pitaju šta se desilo u drugoj polusezoni i zašto smo odjednom postali tako uspješni, oni daju jednostavan odgovor. Pred svaku utakmicu stanemo u krug i zajedno poručimo da ćemo i "njih razbiti". Oni sada vjeruju u to, to nam je postalo normalno, da znamo šta moramo napraviti. To dolazi iz rada, iz zahtjeva, iz svega onoga što svaki dan postavljate pred njih i onih vrijednosti koje tražite. Recimo, nema kašnjenja na trening. Ne interesuje me da neko plati kaznu, jer čim on plaća kaznu, nešto je tu već pogrešno. Mora postojati kultura, mora postojati red. Tri utakmice zaredom mi ne igramo nizašta u rezultatskom smislu, dolazi nam ekipa koja je ispala iz lige, a na stadionu bude preko 30 hiljada. Ljudi prepoznaju da naši igrači uživaju u onome što rade, u igranju fudbala na način koji igramo, u borbi koju pokazuju, u sistemu vrijednosti i kulturi koju smo izgradili. To je ono što nam treba", iskreno govori Selimbegović.

Priča u Aachenu na početku je bila izuzetno teška i komplikovana. Navijači su još u januaru tražili njegov odlazak. I to ne mali broj njih, nego njih 25 hiljada. Pun stadion. Nije se tada pokolebao.

"Nije bitno šta ja govorim igračima, koliko je bitno kako se ja ponašam. Ja izbjegavam da svaljujem krivicu na igrače, uvijek je preuzimam na sebe. Došao sam u klub koji je imao deset povrijeđenih igrača, to nisu bili bilo koji igrači, nego glavni igrači, i nisu povrede bile bezazlene. Kapiten je tek sada odigrao prvi meč u ovoj sezoni, nakon devet i po mjeseci. Mi smo imali pripreme u Beleku, bila je to prva moja prilika da sa ekipom ozbiljnije radim i razgovaram. Da ste vidjeli te pripreme, nikad ne biste rekli da smo mi 17. na tabeli u tom momentu. Navijači su htjeli da nas linčuju poslije posljednje utakmice u decembru, a da ste nam gledali pripreme nakon toga, rekli biste, oni su prvi, oni izgledaju kao da nikakve brige nemaju. Skretao sam igrače igricama izvan terena, stvarima koje nemaju veze sa fudbalom, odvlačio sam im pažnju od pritiska, od medija i svega ostalog. Bitno je bilo da uživaju u tome što rade. Došla je prva utakmica proljetnog dijela sezone, klub je slavio 125 godina postojanja. Deset hiljada ljudi je bilo na misi u crkvi i odatle su produžili na stadion. Svi su tvrdili da moramo pobijediti, jer smo 17. na tabeli, iako je tek 20. kolo od njih 38. Pritisak je bio takav da mi moramo pobijediti. Igramo sa Osnabruckom, promašimo dvije velike šanse, oni nam prvi put priđu golu, daju gol i pobijede nas, na kraju čak uvjerljivo. 25 hiljada ljudi skandira "Treneru, odlazi". Ja obično pravim krug sa ekipom po terenu, a ovaj put kažem da idemo direktno pred navijače. Saslušali smo ih, oni su svašta rekli. Onda smo ušli u svlačionicu, stao sam pred ekipu i rekao im da sam ponosan kako su odigrali, da je Osnabruck vrlo jak i da, nakon svega što sam od njih vidio, još više vjerujem da ćemo ispuniti ciljeve nego što sam vjerovao prije meča. Tada mi neki nisu vjerovali koliko je Osnabruck jak, sada su vidjeli jer je uvjerljivo osvojio ligu. No, ekipa je osjetila moju iskrenost i autentičnost u tom momentu, osjetili su da ne foliram i ne glumim, da stvarno vjerujem u njih. Kapiten u intervjuima ističe taj momenat kao prelomni u sezoni, kao onaj u kojem je postao svjestan da zaista možemo. 25 hiljada ljudi mu skandira da ide kući, a on dođe ovdje i kaže nam da smo odigrali odlično... ako želite da vodite grupu ljudi, morate im pokazati ko ste, i da i sami vjerujete u ono prema čemu želite da ih vodite", ističe Aachenov trener.

Aachen je veliki klub, makar nemao takve rezultate u novijoj historiji, a do Selimbegovićevog angažmana nije došlo slučajno.

"Svjesno sam se odlučio na ovaj korak, jer je čovjek koji me doveo ovdje već ranije želio da me dovede u Greuter Furth, u Bundesligi i Drugoj Bundesligi. Došao je ovdje i zasukao rukave, nazvao me i ponudio mi posao, ali je rekao da nije sve sjajno. Pojasnio je da je klub veliki, da je pritisak ogroman, ali da ćemo, ako budemo vrijedno radili, ostaviti trag. Zato sam i došao. Jako je bitno što su ljudi oko mene vjerovali u ovo sve. Poslije te utakmice mi je on lično rekao da ne trebam da se brinem, da su rezultati jedno, ali da je ono što radim nešto sasvim drugo. Onda je krenuo sjajan niz, izgubili smo samo dvije utakmice nakon toga, a nanizali smo veliki broj pobjeda. Svake sedmice smo pomjerali granice, oborili smo brojne rekorde. Najbolji strijelci u historiji treće lige, najbolja dva špica, najviše golova u jednoj polusezoni, najviše bodova u polusezoni...Imamo, međutim, i svoje probleme. Mnogo igrača je posuđeno i ekipa će morati u totalni remont, morat ćemo početi ispočetka i pred nama je sada veliki posao", pojašnjava Selimbegović i dodaje:

"Klub je u stanju da plaća obeštećenja, to pokazuje da je klub velik, ali da je pogrešno vođen, dva puta je bio u stečaju u posljednjih 11 godina. 11 godina zaredom je proveo u četvrtom rangu, a sada u trećoj ligi ima prosjek od 26 hiljada gledalaca na svakoj utakmici. Imate Heidenheim, Regensburg, Freiburg, Elversberg, manje klubove koji sa planom, mirom u kući i povjerenjem zasjene ove koji misle da je dovoljno to što su veliki. Ne igra veličina kluba, na kraju se utakmica igra opet 11 na 11. Morate raditi, zasukati rukave, imati plan i biti spremni da ispoštujete plan, a da ne okrećete kod prvog ili drugog vjetra zastavicu na drugu stranu. Ljudi su onda spremni da vas slijede. Kad počnu da vam govore da ste malo ludi u nekim stvarima, u pozitivnom smislu, onda ste na dobrom putu".

Treneri mogu učiti iz pobjede, a i iz poraza. Iz poraza se ipak može naučiti više, ako ste iskreni prema sebi.

"Ako je spreman da uči i iskren prema sebi, trener će puno više naučiti iz svakog poraza nego iz bilo koje pobjede. Ako niste spremni da učite, ako uvijek tražite izgovore u drugima, nećete naučiti ništa ni iz pobjede ni iz poraza. Morate biti otvoreni za kritiku, samokritiku, za samoanalizu, i tek onda možete učiti. Definitivno, kad god ne odigrate dobro ili izgubite utakmicu, i to je sigurno tako, puno više razmišljate kako i zašto, nego kada dobijete. Kada pobijedite, preko svega što nije bilo dobro brzo pređete. A to što nije bilo dobro vas prije ili kasnije stigne, i počet ćete gubiti ako to ne riješite. Definitivno, iz svakog poraza možete više naučiti. Dobro je imati emocije, one su bitne, ali sve dok kontrolišete emocije. Ne smijete pustiti da one vode vas, pa da ne analizirate stvari racionalno", kaže bh. stručnjak.

O budućnosti ne voli razmišljati previše, ako mu je već u ovom trenutku lijepo.

"Niko iz Aachena možda nikad neće ni pročitati ovo o čemu mi govorimo, tako da ne bih da ispadne da ovo pričam samo jer sam trenutno tu. No, pozivam vas da dođete, da vidite ovaj stadion, ovu atmosferu. Ja sam sretan svaki dan kad dolazim na ovaj stadion. Kad igramo utakmicu naveče, ljudi već ujutro od sedam u dresovima hodaju po gradu. Nisam sanjar, uživam u ovome što trenutno imam, pogotovo jer ide dobro. Svjestan sam da će doći i druga faza, kada možda neće biti tako dobro. To je sasvim normalno u fudbalu. U ovom momentu uopšte ne razmišljam o odlasku, ne mogu odgovoriti ništa što ne bi bilo neko izmišljanje. Ovdje sam zaista prezadovoljan. Često mislimo da je nešto drugo bolje, i tek kad izgubimo ono što smo imali, shvatimo da je to novo čak lošije. Ekipi pokušavam prenijeti takav mentalitet, da ne misle o onome što je bilo prije sedam dana, niti o onome što će biti za sedam mjeseci. U tom momentu, ne možeš promijeniti ni ono što je bilo ranije, ni ono što će biti puno kasnije. Bitno je da daješ sve od sebe baš u tom momentu u kojem si. Ako si pravi u ovom momentu, to će ti pomoći da ono za sedam mjeseci bude još bolje. Možda sam ja tvrdoglav, ali držim do tih nekih principa, ponavljam ih i pokušavam ih prenijeti ekipi", poručuje trener Aachena.

Djeluje kao romantičar kada govori o fudbalu iz prošlosti. No, ne voli kritike prema današnjim igračima, da im nedostaje kvaliteta i talenta.

"Danas je fudbal puno intenzivniji, puno je čistije, igrači su zaštićeniji, naročito oni najbolji, ofanzivci. Sve se dešava puno brže, napredovao je na fizičkom i na taktičkom planu. Ono što fali su igrači koji uživaju i zbog kojih uživamo. Nemate igrača poput, recimo, Tottija. Nema romantičara, sve ih je manje. Svi se moraju prilagoditi timu, PSG je dobar primjer, bez Neymara, Messija i Mbappea sve ide, a sa njima nije išlo. Sve je manje ovih koji, da se tako izrazim, samo kose, dok im neko drugi vodu nosi. Današnji tempo fudbala je drugačiji, današnji igrači mogu puno toga da urade što su mogli i oni nekadašnji, ali nemaju puno prostora. Kada ja igram termin sa svojim društvom, super to izgleda. Kad igram rondo na treningu sa ekipom, nevjerovatno je kako vas brzo pritisnu, sklone vam loptu. Danas je puno manje prostora i puno manje vremena. Igrači nisu lošiji, ali zbog načina na koji se fudbal igra, zbog tempa, ne mogu prikazati ono što su oni uz koje smo zavoljeli fudbal prikazivali", ističe mladi stručnjak.

Ciljeve ne treba postavljati previsoko. Ali, postavljati se moraju, i pomjerati u skladu s onim što je realno.

"Ne smijete postaviti previsoke ciljeve, oni moraju biti realni, dostižni, i moraju se pomjerati. Ali, moramo biti hrabriji. Nekad imam osjećaj da kod nas nema nikakvih ciljeva, i to je problematično. Ako radite od danas do sutra, nećete nikad ništa napraviti", poručuje na kraju Selimbegović.